Prema predaji, sirene su svojim pjevanjem mamile mornare prema obali, gdje bi se njihovi brodovi razbijali o stijene u morskom dvorištu ljupkog obalnog gradića…
U toplim ljetnim večerima uz obalu Eski Foçe, malog mjesta na turskoj egejskoj obali, stvara se red koji polako raste kako noć odmiče. Ljudi strpljivo čekaju svoj red za kuglicu sakız dondurme – lokalnog sladoleda od smole mastike, koji je ovdje gotovo ritual. U zraku se miješaju razgovori, smijeh i lagani povjetarac s mora. Na prvi pogled, Eski Foça djeluje kao još jedno primorsko mjesto, ali dovoljno je ostati malo duže da postane jasno kako se ovdje vrijeme kreće drugačijim ritmom. Grad je oblikovan tisućama godina povijesti i smjenama različitih civilizacija, no i dalje uspijeva zadržati mir i jednostavnost. Jedan od razloga je stroga kontrola gradnje jer u staroj jezgri nema novih, agresivnih zahvata, pa je sačuvan dojam nekadašnjeg ribarskog mjesta. Život se i danas odvija uz more, u konobama, na brodicama i uz rivu. Lokalci često kažu da upravo zajedničke uspomene i svakodnevni susreti čine most između prošlosti i sadašnjosti.
Putovanje u prošlost
Da bi se razumjela Eski Foça, vrijedi se vratiti u njezinu povijest. U antičko doba bila je poznata kao Phocaea, važan jonski grad. Jonjani su ovdje razvili snažnu pomorsku flotu i osnivali kolonije diljem Mediterana, sve dok područje nisu osvojili Perzijanci, zatim Aleksandar Veliki, trgovci iz Genove i naposljetku Osmanlije u 15. stoljeću. Naziv Foça potječe od osmanskog imena Foçateyn, što znači “dvije Foče” – Eski (stara) i Yeni (nova), udaljene dvadesetak kilometara. Prirodna uvala Eski Foçe okružena je skupinom nenaseljenih otočića i stijenama koje lokalci nazivaju stijenama sirena. Upravo se uz njih vežu legende inspirirane Homerovom Odisejom. Prema predaji, sirene su svojim pjevanjem mamile mornare prema obali, gdje bi se njihovi brodovi razbijali o stijene. Ipak, Eski Foça nije poznata samo po legendama. U njezinim vodama živi i jedna od rijetkih populacija sredozemnih medvjedica – ugrožene vrste po kojoj je mjesto i dobilo ime (foka, odnosno tuljan). Zbog njihove zaštite, otočići su zatvoreni za posjetitelje, a susreti s njima rijetki su i posebni.
Što raditi i vidjeti
Na kopnu, ritam je jednako miran. Dan se može provesti u šetnji uz more, na gradskoj plaži ili u jednom od manjih beach barova. U staroj jezgri nalaze se i povijesne građevine poput džamije Fatih iz 15. stoljeća te kasnije Kayalar džamije, koje svjedoče o osmanskom razdoblju. Nedjeljom se održava Yeryüzü Pazarı, tržnica na kojoj lokalni proizvođači prodaju domaće proizvode, od džemova do maslinovog ulja. Predvečer, ulice se polako pune, a obnovljene kamene kuće pretvaraju se u male trgovine, kafiće i restorane. Večeri se najčešće završavaju uz večeru na rivi ili čašu vina u nekoj od kuća pretvorenih u bistroe, a zatim šetnjom do utvrde Beş Kapılar Kale.
Postoji i lokalna legenda koja pokušava objasniti zašto neki posjetitelji nikada ne odu. Priča govori o djevojci koja je, čekajući voljenog, dane provodila sjedeći na crnom kamenu i na kraju umrla od tuge. Kaže se da su mještani kamen razbili i njegove dijelove razasuli po gradu, vjerujući da će svatko tko na njih stane poželjeti ostati. Možda je to samo priča. A možda je dovoljno nekoliko dana u Eski Foçi da se shvati zašto se neki planovi odlaska tako lako odgode…
Izvor: Punkufer
