„Jedini muškarci koje ovdje srećemo su naša rodbina ili zauzeti muškarci. Nikad nisam poljubila muškarca i to mi je velika želja. Ali, moje selo i tradicija su mi važniji. Ja mogu u bilo kojem trenutku napustiti selo i krenuti u potragu za muškarcem, ali ne želim. Ne bih mogla ostaviti žene koje su cijeli život brinule o meni“, rekla je 23-godišnja Nelma Fernandes.
Na jugu Brazila, smjestio se pravi mali feministički raj. Selo Noiva do Cordeiro nalazi se u općini Belo Vale, što u prijevodu znači „lijepa dolina“. Ne čudi što se ovo posebno selo smjestilo baš u lijepoj dolini jer ondje žive samo žene, a muškarcima je ulaz strogo zabranjen.
Neke od njih su u istospolnim vezama, a neke zanimaju muškarci. Neke imaju muževe i djecu, ali ni oni ne smiju živjeti s njima. Mladići moraju napustiti selo čim napune 18 godina, a svoje supruge i majke mogu posjetiti samo vikendom, prema unaprijed dogovorenom terminu.
Iako zvuči kao da mrze sve muško pa i vlastitu djecu, to nije istina. Stanovnice ovoga sela čvrsto vjeruju u obrazovanje pa svoje sinove čim postanu punoljetni šalju u obližnje škole kako bi se kvalitetno obrazovali.
Ova dolina odiše toplom, ženskom energijom. Prošarana je šumama mandarina, bananama i stablima brazilskog drveta ipe, koje pažnju plijeni prekrasnim žutim cvjetovima.
Ove žene nemaju ništa protiv muškaraca, neke od njih bi se čak htjele zaljubiti, ali jako vole svoj način života kojega obilježava solidarnost, potpora i zajednički duh pa ne žele napustiti selo kako bi stvorile obitelj. Za takav način života su se njihove prethodnice jako žrtvovale, da bi na kraju stvorile jedino mjesto na ovome svijetu u kojemu žive samo žene.
„Jedini muškarci koje ovdje srećemo su naša rodbina ili zauzeti muškarci. Nikad nisam poljubila muškarca i to mi je velika želja. Ali, moje selo i tradicija su mi važniji. Ja mogu u bilo kojem trenutku napustiti selo i krenuti u potragu za muškarcem, ali ne želim. Ne bih mogla ostaviti žene koje su cijeli život brinule o meni“, rekla je 23-godišnja Nelma Fernandes.
Dodala je kako razumije što ih neki ljudi ne mogu shvatiti. „Ambiciozno je ponuditi cijelog sebe kao odgovor na snove o ženskom Noiva do Cordeirou. Ali svako bira što mu je najvažnije. Moramo se ponekad i žrtvovati“.
U ovome selu svatko radi što želi
Stanovnice ovog sela same rade na poljima, uzgajaju govedinu, piletinu, sade grah i kukuruz, tikvice i patlidžan, upravljaju seoskim financijama i vlastitim rukama stvaraju sve što im je potrebno za život. One koje ne zanimaju poljoprivreda i stočarstvo, rade u svojim kozmetičkim salonima, kuhaju zajedničke obroke i organiziraju seoske zabave. U ovome selu svatko može raditi ono što ga ispunjava.
Maria je tada odlučila da želi stati na kraj ovoj praksi i osnovala je selo u kojemu će sve žene biti dobrodošle, bez obzira na njihove osjećaje i seksualne preferencije. „Moramo slušati svoje srce i svoje tijelo i zbog toga ne smijemo biti kažnjene“, moto je pod kojim je sagradila Noiva do Cordeiro.
Ali tu patnji nije došao kraj. Žene su ondje živjele u skladu i sreći sve do početka Drugog svjetskog rata. Svećenik Anisio Periera, 1940. je preuzeo vlast i na silu oženio 16-godišnju pripadnicu sela. Utemeljio je crkvu i posebnu religiju, društvo polako počeo pretvarati u konzervativno i zatvoreno, a žene više nisu imale prava za koje su se godinama pošteno borile.
„Sjajno je što sve žene ovdje rade zajedno. Dijelimo svaki trenutak u prijateljskoj atmosferi našega sela. Uvijek brinemo jedna o drugoj i to se nikada neće promijeniti. Ovo nije zakrivljena ravnoteža spolova, ovo je naš izbor i na taj način pokazujemo zahvalnost ženama koje su se borile za naša prava“, zaključila je Marcia Fernandes, lokalna folk pjevačica.
Izvor: punkufer
