U Špilji kristala najveći od njih dug je 11,40 metara, a znanstvenici procjenjuju da teži čak 12 tona…
Duboko ispod planine Sierra de Naica, u blizini istoimenoga grada u meksičkoj saveznoj državi Chihuahua, krije se jedno od najneobičnijih prirodnih čuda na svijetu. Rudari su 2000. godine, tražeći nova nalazišta rude, naišli na prizor koji izgleda kao da pripada nekom drugom planetu: goleme mliječno bijele kristale koji izrastaju iz zidova, poda i stropa špilje. Ti kristali, dugi i više od deset metara i široki gotovo metar, ispunjavaju prostor poput divovskih stupova. Najveći od njih dug je 11,40 metara, ima volumen od oko 5 kubnih metara i procijenjenu masu od 12 tona.
Priča o Špilji kristala počinje prije otprilike 26 milijuna godina, kada se magma počela uzdizati ispod današnjeg područja. Ta je toplina zagrijala vodu bogatu mineralima koja je prodrla u pukotine vapnenačke stijene. U vodi bogatoj kalcijevim sulfatom počeli su se stvarati kristali gipsa (selenita). Temperatura je pritom igrala ključnu ulogu. Dok je voda bila vrlo vruća, prevladavao je mineral anhidrit. Kako se voda postupno hladila, anhidrit se počeo otapati, a iz te otopine počeli su rasti kristali gipsa. No ovu špilju jedinstvenom čini savršena ravnoteža uvjeta: voda je sadržavala taman dovoljno minerala da potakne rast, ali ne i stvaranje velikog broja kristala. Tako je nekolicina njih dobila priliku rasti – i to nevjerojatno dugo.
Zašto su baš ovdje narasli tako veliki?
Znanstvenici su izračunali da su ovi kristali rasli gotovo nevjerojatno sporo. Da bi jedan kristal dosegnuo debljinu od jednog metra, trebalo je proći skoro milijun godina. Drugim riječima, rast je bio toliko spor da bi se debljina jednaka onoj lista papira povećala tek svakih 200 godina.
U istoj planini nalaze se i druge špilje s kristalima, ali ni u jednoj kristali ne dosežu tolike dimenzije. Razlika leži u brzini hlađenja vode. U plićim dijelovima, poput tzv. Špilje mačeva, voda se hladila brže, pa se formirao veći broj manjih kristala. U dubljoj Špilji kristala temperatura se smanjivala sporije, što je omogućilo rast manjem broju kristala – ali do golemih razmjera.
Ekstremni uvjeti
Boravak u špilji predstavlja pravi izazov. Temperatura doseže oko 50 °C, a vlažnost prelazi 90 posto. U takvim uvjetima tijelo se ne može učinkovito hladiti znojenjem. Zbog toga istraživači mogu ostati unutra tek 10 do 15 minuta. Kretanje dodatno otežavaju skliske površine i oštri kristali, a svaki pogrešan korak može biti opasan.
Krhka ljepota
Dok su kristali tisućama godina rasli u vodi, rudarske aktivnosti promijenile su njihov okoliš. Ispumpavanje vode omogućilo je pristup špilji, ali i izložilo kristale zraku. Bez potpore vode, koja ih je djelomično “nosila”, ti golemi kristali riskiraju pucanje pod vlastitom težinom. Osim toga, gips je vrlo mekan mineral, pa čak i ljudski koraci ostavljaju tragove na njegovoj površini. Znanstvenici su također primijetili da izloženost zraku može dovesti do postupne dehidracije kristala i promjena u njihovu izgledu.
Danas je pristup špilji zatvoren, a razina vode u rudniku ponovno raste. Što će se u budućnosti događati s kristalima, znanstvenici ne mogu sa sigurnošću znati.
Izvor: Punkufer
