MALO je sportaša koji su na vrhuncu karijere ponijeli težak i ponešto neželjeni teret zastupanja naroda kojem je uskraćeno pravo postojanja i zbog toga riskirali sve što su dotad postigli. Jedan čovjek sitne građe i zapanjujuće snage, rođen u zabačenom bugarskom selu, pokazao je svijetu da sport može postati platforma za politički istup i sredstvo očuvanja kulturnog identiteta.
Svojim otporom brisanju etničkog korijena dao je glas i ponos svojim potlačenim sunarodnjacima. Njegove su olimpijske medalje bile važne ne samo unutar njegova sporta, u kojem je dosegnuo status legende, nego i zbog geopolitičkih posljedica. Njegova ostavština nadilazi zaista izvanredna sportska postignuća i postaje priča o izdržljivosti, neumornoj težnji izvrsnosti i prevladavanju kulturnih i političkih barijera.
Dijete rudara iz zabačenog bugarskog sela
Naim Süleymanoğlu rođen je 23. siječnja 1967. u selu Ptičar na samom jugu Bugarske. Bio je dijete rudara i domaćice, pripadnika turske manjine koja je tada činila gotovo 10 posto bugarske populacije. Bavio se plivanjem, gimnastikom i hrvanjem, ali zbog čvrste tjelesne građe i sklonosti zahtjevnim sportovima, odmalena su ga usmjeravali prema dizanju utega.
U taj sport aktivno se uključio već kao devetogodišnjak, visok samo 114 centimetara i težak 55 kilograma. Upravo u to doba dizanje utega počelo se pretvarati u državni projekt. Prekretnica je bila dolazak Ivana Abadžijeva, osvajača prve svjetske medalje za Bugarsku, na poziciju izbornika dizačke reprezentacije 1968. godine.
Abadžijev je počeo stvarati ono što će se poslije zvati bugarskom školom dizanja utega. Radikalno je promijenio trening: umjesto nekoliko treninga tjedno, dizači su krajem 60-ih godina počeli trenirati više puta dnevno i često dizati blizu maksimalnih težina. Pravi proboj dogodio se na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu, kad su Bugari osvojili tri zlata, dva srebra i broncu u dizanju utega.
Süleymanoğlu je do svoje 14. godine postao prvak Bugarske u mlađim kategorijama i osvojio zlato na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Sao Paolu. Već 1982. pozvan je u seniorsku reprezentaciju, iako je bio najmanje pet godina mlađi od ostalih dizača i visok samo 148 centimetara.
Neobične tjelesne proporcije – podlaktice su mu bile iste duljine kao i nadlaktice, a trup iste duljine kao i noge – dale su Süleymanoğluu savršenu tjelesnu građu za dizanje utega. Sljedeće godine sudjelovao je na jednom natjecanju u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su mu novinari dali nadimak “Džepni Herkul”.
U listopadu 1983. u Moskvi je održano Svjetsko seniorsko prvenstvo, na kojem je 16-godišnji Süleymanoğlu dizao za Bugarsku u kategoriji do 56 kg. U trzaju, podizanju utega iznad glave u jednom kontinuiranom pokretu, postavio je novi svjetski rekord (130 kg), jedan od mnogih u svojoj karijeri.
No u izbačaju, koji zahtijeva podizanje utega do prsa, a zatim iznad glave, završio je na trećem mjestu, pa mu je na kraju pripalo srebro u ukupnom rezultatu, iza Oksena Mirzojana iz Sovjetskog Saveza. Nijedna od ukupno 30 medalja nije završila izvan Istočnog bloka.
Bugarizacija kroz Preporodni proces
Süleymanoğlu je bio dizačka zvijezda u usponu i smatralo se da mu sljedeće olimpijsko zlato ne može pobjeći. Međutim, kao i većina socijalističkih zemalja, Bugarska se priključila bojkotu Olimpijskih igara 1984. u Los Angelesu.
Süleymanoğlu se te godine morao zadovoljiti zlatom na Igrama dobre volje u Varni i europskim zlatom u Portugalu. Tom je prilikom postavio svjetski rekord u ukupnom rezultatu (297.5 kg), podigavši čak 30 kg više od srebrnog Franka Maviusa iz Istočne Njemačke.
Upravo tih godina kampanja bugarizacije nacionalnih manjina, takozvani Preporodni proces, dosegnula je vrhunac. Glavni cilj bila je sustavna i potpuna asimilacija turske manjine u jedinstvenu bugarsku naciju, koja je započela još 50-ih godina.
Bugarskim Turcima onemogućavano je obrazovanje na njihovu jeziku, sprječavano je izdavanje turskih publikacija i ukidane su radijske i televizijske emisije na turskom jeziku. Preporodni proces trebao je izbrisati turski etnički identitet, pa se Turke i muslimane općenito počelo prisiljavati da prihvate bugarska imena.
Turska zajednica protestirala je, pa čak i pružila otpor, na što su bugarske vlasti odgovarale uhićenjima, pritvaranjima i zastrašivanjem. Do kraja 80-ih najmanje 300 tisuća bugarskih Turaka bilo je prisiljeno napustiti zemlju. Komunistički vođa Todor Živkov ponosno je izjavio: “U Bugarskoj nema Turaka.”
Kako se pritisak pojačavao, tako je došao red i na Süleymanoğlua. Od njega se očekivalo da promijeni ime u Naum Šalamanov. Njegovi sportski uspjesi nisu mu donijeli samo svjetsku slavu, nego ih je bugarski režim namjeravao iskoristiti za slabljenje otpora turskog stanovništva asimilaciji i širenje projekta bugarizacije.
“Srce mu je bilo slomljeno”
Süleymanoğlu je 1985. stigao u Melbourne na 15-dnevne pripreme za predstojeći Svjetski kup. Kad je tamošnja turska zajednica doznala za dolazak bugarske reprezentacije, stupila je u kontakt s Naimom i počela ga nagovarati da zatraži politički azil u Australiji.
No Süleymanoğlu je oklijevao, dijelom zbog straha za obitelj koja je ostala u Bugarskoj, a dijelom i zato što je želio postati prvi dizač u povijesti s tri uzastopna zlata na Svjetskom kupu. Zbog toga pregovori nisu uspjeli.
U Melbourneu je saznao da će odmah po povratku u Sofiju i službeno započeti proces promjene njegova imena. Odmah u zračnoj luci policija mu je oduzela putovnicu. Morao je potpisati izjavu da dobrovoljno mijenja ime u Naum Šalamanov, a zatim je odveden na radio kako bi to javno objavio i potaknuo druge Turke da učine isto.
Njegov trener Enver Türkileri kaže da ga je pronašao usamljenog sa suzama u očima: “Srce mu je bilo slomljeno. I ja sam bio šokiran i nisam znao što učiniti. Dugo smo razgovarali i pokušavali se međusobno utješiti. Siguran sam da će taj dan zauvijek ostati u Naimovu sjećanju.”
Toga je dana Süleymanoğlu odlučio zatražiti azil u Turskoj, ali morao je čekati pravu priliku. Bugarski režim već je sumnjao da bi mogao pobjeći iz zemlje. U kolovozu 1985. jedva su ga pustili na Svjetsko prvenstvo u švedskom Södertäljeu.
Razlog je bio njegov razgovor s turskim dizačem Mehmetom Altınom na svibanjskom Europskom prvenstvu u Katowicama, kojemu je rekao da je nezadovoljan slavenskim imenom i da razmišlja o azilu. Taj je razgovor došao do bugarskih službi.
Naravno, Süleymanoğlu je i u Katowicama i u Södertäljeu uvjerljivo osvojio zlatne medalje u kategoriji do 60 kg. Iste godine osvojio je i zlato na Svjetskom kupu u Monte Carlu. Todor Živkov pozvao ga je u svoju rezidenciju i uručio mu državno odličje.
Dramatičan bijeg u Tursku
Priliku za bijeg dočekao je 1986. na Svjetskom kupu u Melbourneu, iako su dizačku reprezentaciju u stopu pratili bugarski policijski agenti. Njegova zlatna medalja slavila se u jednom restoranu, gdje je Süleymanoğlu uočio turskog emigranta Rasima Ardu, s kojim je bio u kontaktu tijekom prethodnog posjeta Melbourneu.
Süleymanoğlu mu je potajice prišao i rekao da sada zaista želi napustiti Bugarsku. Arda je odmah osigurao prijevoz u sigurnu kuću u gradu. Naim je svojim kolegama rekao da mora u toalet, ali se uputio prema vratima restorana i nestao. Danima nitko nije znao gdje se nalazi. U bugarskoj delegaciji isprva su tvrdili da su ga oteli teroristi.
Da bi i službeno zatražio azil, Süleymanoğlu se morao pojaviti u turskom veleposlanstvu u Canberri. No veleposlanstvo je isprva bilo skeptično, nisu povjerovali u njegovu priču i odugovlačili su postupak.
Süleymanoğlu je već razmišljao da zatraži azil u SAD-u. Kad su svjetski mediji počeli javljati o nestanku slavnog dizača, tadašnji turski premijer Turgut Özal prekinuo je neizvjesnost i naredio svojim suradnicima da Süleymanoğlua dovedu u Tursku.
Njegovo prebacivanje iz Melbournea, preko Dubaija i Londona, do Ankare pretvorilo se u pravu obavještajnu operaciju, koja je uključivala lažne dokumente, izbjegavanje zračnog koridora iznad Bugarske i korištenje Naimovih dvojnika. Süleymanoğlua su 13. prosinca 1986. u Ankari dočekali Özal i brojni novinari.
Pregovori oko prava nastupa za Tursku
Na konferenciji za medije opisao je svoju životnu sudbinu i razotkrio bugarske asimilacijske prakse. Izrazio je olakšanje i zahvalnost što se konačno nalazi u Turskoj te rekao da želi biti glas potlačenih Turaka u Bugarskoj. Özal ga je od milja nazivao svojim “posinkom”.
Dva dana kasnije Süleymanoğlu je dobio tursko državljanstvo. Time je započelo novo poglavlje njegove sportske karijere, ali i ozbiljna diplomatska kriza. U pregovore oko njegova sportskog državljanstva uključeni su Juan Antonio Samaranch, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, te predsjednik Međunarodne federacije dizanja utega (IWF) Gottfried Schödl iz Austrije.
Bugarska je tvrdila da je Süleymanoğlu i dalje bugarski sportaš i da je u Tursku odveden protiv volje, dok je Turska tvrdila da je dobrovoljno prebjegao. Prema pravilima IWF-a, dizači koji promijene državljanstvo morali su pauzirati najmanje godinu dana, odnosno propustiti jedne Olimpijske igre.
Na sastanku IWF-a 12. ožujka 1987. postignut je kompromis: Süleymanoğlu godinu dana ne smije nastupati na međunarodnim natjecanjima, ali može na Olimpijske igre 1988. u Seoulu. Taj ustupak koštao je 1.25 milijuna dolara iz turskog državnog proračuna. Primopredaja je obavljena u gotovini na bugarsko-turskoj granici. Uskoro su u Tursku emigrirali i Naimovi roditelji i dva brata.
Povijesna dominacija u Seoulu
Süleymanoğlu se sada napokon mogao mirno pripremati za svoj prvi olimpijski nastup. Nikad dizanje utega nije privuklo toliko pažnje međunarodnih medija kao uoči Seoula. Svi su se pitali može li Naim opravdati očekivanja svoje nove domovine, za koju je već u svibnju 1988. osvojio europsko zlato u Cardiffu.
Njegov glavni konkurent u kategoriji do 60 kg u Seoulu bio je Bugarin Stefan Topurov. Međutim, Süleymanoğlu je zablistao i imao najdominantniju izvedbu u povijesti dizanja utega. Četiri puta je rušio svjetske rekorde u trzaju i izbačaju na putu do zlatne medalje. U posljednjem izbačaju podigao je 190 kg iznad glave, odnosno 3.15 puta više od svoje tjelesne težine, što se i danas smatra najvećim omjerom u povijesti.
Turska je tako dobila prvog olimpijskog pobjednika nakon dva desetljeća, a Topurov je osvojio srebro s ukupno 30 kg slabijim rezultatom. Süleymanoğlu je nakon Seoula osvanuo na naslovnici američkog časopisa Time. Rekao je da do prisilne promjene imena nije razmišljao o odlasku iz Bugarske, no osjećao je da mora braniti svoje ime i identitet.
Nakon što je osvojio zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1989. u Ateni, Süleymanoğlu je odlučio prekinuti karijeru. “Nikad nisam imao priliku biti dijete. Zavidim današnjoj djeci. Sjećam se jedino treninga i natjecanja. Osvojio sam brojne zlatne medalje, a izgubio djetinjstvo.”
Sloboda plaćena više od milijun dolara
Süleymanoğlu je u to vrijeme dobro zarađivao, stalno je bio u medijima koji su ga fotografirali u noćnim klubovima s raznim djevojkama. Intenzivan pritisak javnosti i slava uzimali su danak u njegovoj svakodnevici. Počeo je pušiti i uživati u alkoholu, tvrdeći da mu to pomaže smanjiti stres. No mnogi su se proračunato pitali je li jedno olimpijsko zlato sve što će Turska dobiti za 1.25 milijuna dolara.
Turgut Özal, koji je u međuvremenu postao turski predsjednik, javno se obratio Naimu i rekao: “Naša zemlja te treba.” I 24-godišnji Süleymanoğlu se 1991. vratio treninzima. Odmah je osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu i na Olimpijske igre 1992. u Barcelonu došao kao favorit.
Ovaj put su izostali svjetski rekordi. Süleymanoğlu je ukupno u Barceloni podigao 22 kg manje nego u Seoulu, ali i to je bilo dovoljno za zlatnu medalju. Srebro je pripalo njegovu bivšem sunarodnjaku Nikolaju Pešalovu, koji će osam godina kasnije u Sydneyju Hrvatskoj donijeti prvo pojedinačno olimpijsko zlato.
Süleymanoğlu je nakon Barcelone nastavio skupljati svjetska i europska zlata, sada u kategoriji do 64 kg, ali sa sve manjom prednošću. Grčki dizač Valerios Leonidis godinama mu se približavao. Na Europskom prvenstvu 1995. bio je drugi iza Süleymanoğlua sa samo 2.5 kg manje. Na Svjetskom prvenstvu u Kini iste godine njih dvojica imali su potpuno isti ukupni rezultat (327.5 kg), ali je Turčin osvojio zlato zato što je bio lakši.
Treće olimpijsko zlato u Atlanti
Na Olimpijskim igrama u Atlanti dogodio se njihov posljednji obračun. Süleymanoğlu je bio 2.5 kg bolji nakon trzaja, a u izbačaju je u posljednjem izlasku podigao 187.5 kg. Leonidis je pokušao podići 190 kg i u dramatičnoj završnici osvojiti zlato, ali nije uspio dignuti uteg dalje od prsa. Naim je treći put postao olimpijski pobjednik – prvi dizač u povijesti kojem je to uspjelo.
Süleymanoğlu je zagrlio uplakanog Leonidisa dok je spiker u dvorani govorio: “Upravo ste svjedočili najvećem natjecanju u povijesti dizanja utega.” Nakon gotovo 15 godina u vrhunskom sportu, turski sportski heroj odlučio je završiti karijeru.
Teško je procijeniti što ga je nagnalo da se predomisli nakon trogodišnje stanke. Vjerojatno želja da se priključi ekskluzivnom klubu koji je tada brojio samo trojicu sportaša kojima je uspjelo osvojiti olimpijska zlata na četirima Igrama zaredom: atletičare Al Oertera i Carla Lewisa te jedriličara Paula Elvstrøma. I tako se Süleymanoğlu pojavio u Sydneyju.
Problem je bio što je tada već imao 33 godine i desetljeće loših navika. Navodno je pušio dvije kutije cigareta dnevno. Prije Olimpijskih igara nastupio je na Europskom prvenstvu u Sofiji i osvojio tek brončanu medalju. Zlato je pripalo hrvatskom dizaču Nikolaju Pešalovu.
Propali povratak u Sydneyju
U Sydneyju se pokazalo da je “Džepni Herkul” ipak samo čovjek. Strateški je pogriješio započevši trzaj s ambicioznih 145 kg. Nije uspio svladati tu težinu iz tri pokušaja i završio je bez plasmana. Dok je odlazio iz Sydney Convention Centera, dobacio je novinarima: “Bye-bye, gotovo je.”
Ostao je u dizanju utega kao dužnosnik, ali bilo je jasno da ga sport sve manje zanima i da se snalazi najbolje kao sportski umirovljenik. Sve češće se u javnosti pričalo o njegovoj sklonosti alkoholu. Već 2009. završio je u bolnici u Istanbulu zbog nakupljanja tekućine u jetri. Bolest se pogoršavala i Süleymanoğlu je krajem 2017. ponovno hospitaliziran zbog zatajenja jetre uzrokovanog cirozom.
Hitno mu je bila potrebna transplantacija. Uz pomoć predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana pronađen je odgovarajući donor. Nakon operacije pojavile su se komplikacije, uključujući pojačano zadržavanje tekućine, pa je više od mjesec dana bio na intenzivnoj njezi. Iznenada je preminuo 18. studenoga 2017.
Do danas je Naim Süleymanoğlu ostao jedinstvena pojava u svijetu dizanja utega i teško je očekivati da će se pojaviti netko njemu sličan. Njegov život i ostavština daleko nadilaze granice sporta. Njegov put od bugarskog dizačkog čuda do turske olimpijske ikone odražava složen odnos između osobnog postignuća i političkih okolnosti.
Otpor bugarskoj asimilaciji i azil u Turskoj pretvorili su ga iz sportskog šampiona u simbol prkosa i nacionalnog identiteta. Iza njega su ostale tri zlatne olimpijske medalje, sedam zlata sa svjetskih i europskih prvenstava i 51 svjetski rekord.
IZvor: Index
