Za Filipa Pešordu rad s konjima nije samo posao, to je povratak korijenima. “Ljubav prema ovim plemenitim životinjama usađena nam je od najranijeg djetinjstva”, prisjeća se Filip
U mirnom okružju hercegovačkog krša, nedaleko od središta Gruda, postoji mjesto gdje vrijeme teče sporije, a buka svakodnevice biva zamijenjena ritmičnim zvukom kopita i laganim galopiranjem konja. Konjički klub “Alat” odavno je prestao biti samo mjesto za rekreativno jahanje; on je postao utočište za dušu i mjesto gdje se brišu granice između čovjeka i životinje. Dok se moderni svijet suočava s nikad većim izazovima za mentalno zdravlje, od kronične anksioznosti do osjećaja otuđenosti, Filip Pešorda, vlasnik kluba, sa svojim bratom Nikolom gradi priču koja nadilazi puko jahanje.
Obiteljska tradicija kao temelj
Za Filipa Pešordu rad s konjima nije samo posao, to je povratak korijenima. “Ljubav prema ovim plemenitim životinjama usađena nam je od najranijeg djetinjstva”, prisjeća se Filip. Odrastajući u obitelji u kojoj su konji bili dio života, on i brat Nikola nisu dvojili oko svog životnog puta. “Upravo ta neraskidiva povezanost s konjima potaknula nas je da nastavimo obiteljsku tradiciju. Vratiti se brizi o konjima za nas je bio prirodan korak, način da očuvamo dio identiteta našeg kraja, ali i da ponudimo nešto vrijedno zajednici.”
Danas Konjički klub “Alat” postaje sve prepoznatljiviji upravo po pozitivnim učincima na mentalno zdravlje. Ljudi iz cijele regije dolaze ovdje tražeći bijeg od stresa, a susret s konjem često djeluje kao snažan katalizator za emocionalno opuštanje.
Trenutak kada strah nestaje
Svaki posjetitelj koji prvi put kroči u staju donosi sa sobom vlastiti teret, ali i određenu dozu strahopoštovanja prema veličini životinje. Filip primjećuje kako se u tom prvom susretu “najčešće javlja kombinacija straha i oduševljenja”. Iako su ljudi u početku “impresionirani veličinom i snagom konja”, taj se osjećaj pod utjecajem životinje brzo transformira. “Nakon prvog kontakta strah se obično smanjuje i zamjenjuju ga znatiželja, opuštenost i osjećaj povezanosti”, objašnjava Pešorda, opisujući taj prijelomni trenutak u kojem se barijere ruše.
Da bi se takva transformacija dogodila, konj ne smije biti samo životinja već educirani partner. Priprema konja za rad s ljudima je, prema Filipovim riječima, “iznimno važna”. Životinje moraju biti socijalizirane i naviknute na nepredvidive ljudske reakcije. “Takvi konji imaju strpljenja, ne reagiraju naglo i pomažu ljudima da se osjećaju sigurno”, naglašava vlasnik kluba, dodajući kako je upravo “dobar, pouzdan konj ključan za pozitivno prvo iskustvo”.
Bijeg od modernog tempa
U vremenu u kojem su stres i tjeskoba postali svakodnevica, mnogi posjetitelji dolaze u Grude tražeći bijeg od svakodnevnog stresa. Boravak u prirodi, u kombinaciji s prisutnošću konja, djeluje vrlo umirujuće na ljudsku psihu. Filip se susreće s ljudima koji dolaze sa strahovima ili fizičkim poteškoćama, a kontakt s konjem pomaže im u opuštanju i jačanju samopouzdanja.
Jedan od najupečatljivijih primjera koje Filip pamti je osoba s izraženom anksioznošću. “U početku nije mogla ni prići konju”, prisjeća se on, no kroz strpljiv i postupan proces, od običnog promatranja i prvog dodira do vođenja životinje, ta je osoba “razvila povjerenje”. Na kraju puta, uspjeh je bio potpun: “Uspjela je i jahati, a paralelno se vidjelo poboljšanje u njezinu samopouzdanju i općem stanju.”
Što se događa u našem tijelu?
Znanstvenu težinu ovim iskustvima daje Andrea Leko, magistra psihologije iz kabineta Moneo.
Ona objašnjava kako sama blizina konja pokreće složene kemijske procese u ljudskom mozgu. “Sama blizina osobe s konjem potiče lučenje oksitocina koji poboljšava raspoloženje, smanjuje anksioznost te jača osjećaj sigurnosti i povjerenja”, ističe Andrea. No, utjecaj ide i dublje. “Studije su potvrdile da samo 15 do 20 minuta boravka s konjem smanjuje razinu kortizola, uravnotežuje tijelo opuštajući cijeli živčani sustav, a povećanje dopamina i serotonina dodatno osnažuje osjećaj nagrade i motivacije”.
Zrcaljenje kao biološki fenomen
Izraz “ogledalo ljudske duše” u Konjičkom klubu “Alat” dobiva svoje biološko opravdanje. Konji su evolucijski usavršili sposobnost čitanja okoline, uključujući i ljudske emocije. “Konji mogu razlikovati ljudske emocionalne izraze te reagirati različito na pozitivne i negativne podražaje, također, zanimljivo je da konji strah mogu osjetiti čak i putem mirisa znoja, što upućuje na postojanje međuvrsne ‘kemijske komunikacije’”, objašnjava psihologinja Leko.
Kada je osoba napeta, promjene u njezinu tijelu prenose se na konja, a on te signale očitava gotovo trenutačno. Andrea naglašava kako se ovdje ne radi o magiji: “U tom kontekstu, ‘zrcaljenje’ nije metafizički fenomen, već sofisticirana biološka interakcija između dvije vrste.” Upravo zbog toga rad s konjima zahtijeva “visoku razinu emocionalne svjesnosti”.
Terapija bez ijedne izgovorene riječi
Za mnoge korisnike, posebno one koji nose teške traume, razgovor može biti prepreka. Tu na scenu stupa neverbalna komunikacija. “Za razliku od klasične terapije koja se primarno oslanja na razgovor, interakcija s konjem odvija se na neverbalnoj razini: kroz govor tijela, fiziološke reakcije i emocionalnu regulaciju”, kaže psihologinja. Ta neposrednost omogućuje “bržu obradu stresa i traume, dok konj svojim ponašanjem pruža trenutačnu i jasnu povratnu informaciju na stanje osobe”.
Filip Pešorda dodaje kako terapijski konj “mora biti miran, stabilan i predvidiv u svojim reakcijama, on ne smije biti plašljiv i mora tolerirati nesigurne pokrete ljudi, koji su u trenucima emocionalne ranjivosti česti. Obuka takvog konja uključuje navikavanje na nagle pokrete, glasne zvukove poput vike ili pljeska, kao i razne predmete poput lopti, štaka ili invalidskih kolica”.
Briga o konju kao temelj rada
Unatoč velikim dobrobitima za ljude, u klubu “Alat” nikada se ne zaboravlja na drugu stranu medalje, dobrobit samih konja. Rad u terapiji je “psihički zahtjevniji nego fizički, jer od životinje traži stalnu koncentraciju”. “Ograničavamo broj terapija tijekom dana, rotiramo konje i osiguravamo im dovoljno vremena za odmor i boravak na pašnjaku”, ističe Filip. Njegov je cilj jasan: “Da konj ostane zadovoljan i opušten, jer samo takav konj može kvalitetno sudjelovati u terapiji”.
Pobjeda nad nesigurnošću u najmlađih
Posebnu važnost rad s konjima ima za djecu s poteškoćama u razvoju. Andrea Leko objašnjava kako kroz brigu o životinji dijete uči konkretne vještine, što stvara “osjećaj kompetencije i postignuća”. Taj trenutak u kojem dijete shvati da upravlja bićem mnogo većim od sebe rađa osjećaj “ja to mogu”, koji je temelj razvoja samopouzdanja. Konj djetetu nudi “neosuđujuću povratnu informaciju, postajući tako ‘sigurna baza’” za sve buduće životne izazove. Ova priča iz Gruda podsjeća nas da su odgovori na mnoga moderna pitanja mentalnog zdravlja možda oduvijek bili tu, u prirodi. Filip zaključuje dirljivim zapažanjem: “Često se dogodi i da konj sam ‘osjeti’ osobu, postane nježniji, smireniji i pažljiviji nego inače. U tim trenucima vidi se posebna povezanost između čovjeka i životinje, koja često ima terapeutski učinak jači od bilo koje metode.”
Znanstvenu težinu ovim iskustvima daje Andrea Leko, magistra psihologije iz kabineta Moneo
Za Filipa Pešordu rad s konjima nije samo posao, to je povratak korijenima. “Ljubav prema ovim plemenitim životinjama usađena nam je od najranijeg djetinjstva”
Izvor: Vecernji
