Sjećam se godina u kojima mi je prva misao kada bi neko spomenuo tugu bila slabost.
Onda se slabost vremenom zamijenila sljedećom asocijacijom, zabrana. Danas? Do danas je bilo potrebno dosta učenja da bih shvatila koliko je tuga ljekovita, iako je vrlo neprijatna.
Od slabosti, preko zabrane, pa do shvatanja značaja procesa tugovanja vodilo me je učenje o onome šta je tuga. Plašila sam se tuge kao emocije jer je bila neprijatna, uvijek je dolazila sa nekim teškim promjenama i najvažnije, plašila sam je se jer mi nije bila poznata. Nekako mi djeluje da sam je posmatrala kao nešto što je tu da me “uništi”, a funkcija tuge je upravo suprotno do toga.
Šta je tuga?
Tuga je jedna od osnovnih emocija i kao takva je nešto sa čim se, u većoj ili manjoj mjeri, suočavamo svakodnevno. Tuga je zapravo emocionalna reakcija na doživljeni gubitak, ali gubitak onoga što je nama značajno. Iako je tuga neprijatna emocija, osjećati tugu nije znak slabosti, već signal koji nas obavještava da se dešava nešto što zahtijeva našu emocionalnu i psihološku pažnju. Upravo to pokazuje da tuga, kao i svaka druga emocija, ima svoju adaptivnu funkciju i da radi za nas, a ne protiv nas.
Normalizacija tugovanja
Jedna od najvažnijih poruka kada govorimo o tugovanju jeste da nema “ispravnog” ili “neispravnog” načina da se tuguje. Tuga nije bolest i ne mora uvijek da bude praćena depresijom. Ljudi često osjećaju da “ne tuguju dovoljno” ili “previše” u poređenju s drugima, ali je zapravo svaka reakcija validna ako ne ugrožava životnu funkcionalnost ili sigurnost drugih. Stoga, normalno je:
* da tuga dolazi u talasima – nekad je intenzivna, nekad slabija
* da se osjećanja miješaju – tuga, ljutnja, olakšanje, krivica
* da proces traje duže nego što okolina očekuje.
Sama normalizacija tuge (prihvatanje da je osjećaj normalan i dozvoljen) olakšava njen tok i smanjuje osjećaj usamljenosti.
Za šta nam služi tuga?
Svaka emocija koju osjećamo ima funkciju koja nam pomaže u preživljavanju. Ako zamislimo pračovjeka koji sa zainteresovanošću (umjesto straha) kreće ka medvjedu koji se nalazi ispred njega, mislite li da bi preživio? Kada pokušamo da zamislimo svijet u kojem ne tugujemo nakon što izgubimo važnu osobu, kako bi taj svijet izgledao? Meni se javlja slika ljudi koji nemaju kapacitete za bliskost, bez empatije i izgubljene u svim neprorađenim gubicima.
Tuga nakon gubitka se javlja zato što nam upravo ona pomaže da:
* prihvatimo novonastalu stvarnost – emocionalno obradimo gubitak, prihvatimo i pripremimo se na život koji se razlikuje nakon gubitka
* usporimo usporavanje – obično se povlačimo iz svakodnevnih aktivnosti jer upravo to omogućava da se “posvetimo” emocionalnoj integraciji gubitka
* pokažemo drugim ljudima da nam je potrebna podrška (ljudi su socijalna bića i podrška drugih je nešto što je u našoj prirodi)
* se pripremimo za prilagođavanje – prolaskom kroz proces tugovanja razvijamo vještine za suočavanje sa budućim gubicima.
Zbog čega tugujemo?
Kada govorimo o tugovanju i gubitku, vjerujem da nam je prva pomisao upravo gubitak bliske osobe. Tuga je u kontekstu gubitka važnih osoba, kulturalno, najprihvaćenija i obično postoji dozvola za tugovanje u tim situacijama. Međutim, nije gubitak osobe jedini gubitak sa kojim dolazi tuga.
Vjerujem da smo se nekada u životu susreli sa gubitkom prijateljskog ili partnerskog odnosa, to takođe znači da smo izgubili nešto nama značajno i prirodno je da tugujemo nakon toga. Kao što je prirodno da tugujemo zbog:
* bolesti (gubitak zdravlja)
* gubitka dijela tijela (gubitak funkcionalnosti koju smo imali do tada)
* gubitka posla ili finansijske sigurnosti
* gubitka godine na studijama (gubitak prilika i očekivanja)
* gubitka doma (čak i kada to preseljenje želimo)
* gubitka uloge koju smo imali do tada (penzionisanje, roditeljstvo nakon odlaska djece)
* neispunjenih očekivanja (nemogućnost da se ostvarimo kao roditelji, nemogućnost ostvarivanja određenih uspjeha).
Svako od nas drugačije reaguje na gubitke i to je u redu. Ne postoji “dovoljno ili nedovoljno” tugovanje. Zato je svaki gubitak specifičan i može izazvati različite intenzitete tugovanja.
Kompleksnost procesa tugovanja
Tugovanje je višeslojno i može uključivati periode sa različitim intenzitetima tuge, ali i pomiješanim osjećanjima (tuga, ljutnja, strah, krivica, olakšanje), stalno vraćanje misli na gubitak i pitanja “šta da sam…?”, fiziološke posljedice poput nesanice, umora, pada imuniteta i slično. Važno je da naglasimo da sa svakim gubitkom dolaze i oni sekundarni gubici koji se odnose na gubitak osjećaja sigurnosti, svakodnevne rutine, emocionalne ili finansijske podrške, koji dodatno utiču na kompleksnost tugovanja.
Kod nekih osoba proces tugovanja može biti prolongiran ili se pretvoriti u tzv. komplikovano tugovanje, odnosno stanje u kojem osjećanja tuge ne jenjavaju i značajno utiču na svakodnevno funkcionisanje osobe. U takvim situacijama važno je da potražimo stručnu pomoć i podršku.
Kako se nositi sa tugom?
* Umjesto potiskivanja, pokušati prepoznati i imenovati osjećanja;
* Razgovor i podrška – dijeljenje osjećanja sa prijateljima, porodicom ili grupama podrške;
* Briga o sebi – fizička aktivnost, zdrava ishrana i odmor pomažu tijelu da se oporavi od emocionalnog stresa;
* Kreativno izražavanje – pisanje, crtanje, muzika;
* Održavanje rutine i važnih aktivnosti pomaže osjećaju stabilnosti i vraćanja kontrole;
* Profesionalna pomoć – ukoliko je tuga preplavljujuća, psiholog ili psihoterapeut mogu pomoći u razumijevanju, obradi i integraciji osjećanja.
Zaključak
Potiskivanje tuge ne uklanja osjećaj gubitka, već ga može produžiti i pojačati. Prolaženje kroz tugu omogućava integraciju iskustva i pomaže osobi da pronađe novi smisao i obnovi osjećaj kontrole nad životom. Tugovanje je, zapravo, proces emocionalnog ozdravljenja koji nam je potreban.
Izvor: Nezavisne
