BROJNI učitelji podijelili su za BuzzFeed svoja zapažanja o vještinama današnje djece. Učitelji, od vrtića do fakulteta, sve češće govore kako učenike moraju podučavati stvarima koje su se nekad podrazumijevale – od vezivanja cipela i zakopčavanja jakne do pisanja vlastitog imena. U nastavku donosimo njihove necenzurirane komentare o tome što sve danas moraju učiti djecu.
Nestaju osnovne životne vještine
Mnogi učitelji ističu kako djeci nedostaju temeljne životne vještine koje su se nekad usvajale kod kuće. Jedan profesor tjelesnog odgoja u osnovnoj školi kaže: “Mnogi moji osmaši ne razlikuju lijevu i desnu stranu. Govorim o tome da ne znaju gdje je desno ni koja im je desna ruka. To je zastrašujuće.”
Problemi se ne zaustavljaju samo na tome. “Predajem likovni u osnovnoj školi i djeca ne znaju koristiti ljepilo. Učenici petog razreda rekli su mi da je ljepilo pokvareno jer nisu otvorili čep, okrenuli bočicu i stisnuli je”, ispričala je jedna učiteljica. Dodaje i kako je nevjerojatno koliko djece drži smeće u ruci i pita: “Što da radim s ovim?”
Dok starije generacije bez problema čitaju analogni sat, današnjim učenicima to predstavlja izazov. “Školska savjetnica rekla mi je da će pustiti učenike iz kazne ako joj znaju reći koliko je sati na satu u učionici. Nitko nikad nije otišao jer je riječ o analognom satu”, podijelila je jedna žena.
Prema riječima nekih odgojitelja, problem je vidljiv već u vrtićkoj dobi. “Imala sam predškolce koji nisu znali imenovati osnovne oblike, boje, domaće životinje ni dijelove tijela. Samo odmahuju glavom umjesto da govore, a neki se ne znaju ni sami hraniti ni žvakati hranu. Kad sam počela raditi prije više od 25 godina, to su bile stvari koje su sva djeca znala.”
Pad čitalačkih i matematičkih vještina
Osim životnih navika, učitelji primjećuju i ozbiljan pad u temeljnim akademskim vještinama. “Djeca jednostavno ne žele čitati. Pokušavaju pet minuta i onda odustanu”, kratko je rekao jedan učitelj.
Čak i među najboljim učenicima vide se rupe u znanju. “Predajem izrazito ambicioznoj i marljivoj djeci, ali ih stalno moram podsjećati da pišu punim rečenicama”, kaže jedna profesorica.
Problemi su vidljivi i u matematici. “Kad sam predavao poslovnu matematiku, studenti nisu znali razlomke, decimale ni postotke. Kako da ih naučim algebru ako ne razumiju da je x/4 zapravo x podijeljen s četiri? Žalosno je”, kaže jedan bivši predavač.
Dugogodišnji profesori tvrde da standardi već godinama padaju. “Predajem društvene predmete od 2002. godine. Nekad su učenici pisali cijele eseje od pet odlomaka u 40 minuta. Danas jedva sastavimo tri rečenice.”
Slično iskustvo ima i profesorica engleskog jezika: “Natjerati ih da napišu esej postao je herkulovski zadatak. Nedavno me učenik pitao zašto ih tjeram da toliko pišu, a radilo se o tri kratka odlomka tijekom dva školska sata.”
Apatija studenata i ovisnost o tehnologiji
Problemi se nastavljaju i na fakultetima, gdje profesori govore o apatiji i prevelikom oslanjanju na tehnologiju. “Profesor sam na sveučilištu i primjećujem nestanak iskrenog interesa za učenje. Nije važno što studenti studiraju psihologiju – psihologija ih zapravo ne zanima. Važno im je samo zadovoljiti kriterije za prolaz”, kaže jedan profesor. Dodaje i kako studenti sve češće koriste umjetnu inteligenciju za svaki zadatak koji zahtijeva trud.
“Moji prijatelji na rukovodećim pozicijama kažu da ne žele zapošljavati generaciju Z. Zašto bi zaposlili nekoga čija je glavna vještina pisanje upita u ChatGPT? To mogu i sami”, kaže profesor.
Drugi profesor opisuje studente kao pasivne promatrače. “Najboljih 10 posto i dalje postoji, ali ostalih 90 posto djeluje izgubljeno, nezainteresirano i ponaša se kao da im sve pripada. Ne dolaze na predavanja, ne vode bilješke i samo sjede praznih pogleda.”
Neki učenici više ni ne razumiju zašto je korištenje umjetne inteligencije pri pisanju zadataka problematično. “Jedan učenik raspravljao se sa mnom jer sam mu dala nulu zato što je više od pola projekta napravio uz pomoć ChatGPT-ja. Stalno je ponavljao: ‘Ali koristio sam ga samo 50 posto, zašto ne mogu dobiti barem dio bodova?'” prisjetila se učiteljica iz Kalifornije.
Paradoksalno, unatoč stalnom korištenju tehnologije, digitalna pismenost je vrlo niska. “Studenti druge godine fakulteta ne znaju pronaći datoteku koju su preuzeli na laptop niti spremiti web stranicu kao PDF. Umjesto toga, mobitelom snimaju ekran dok skrolaju po stranici.”
Kritike roditelja i obrazovnog sustava
Mnogi prosvjetni radnici uzroke vide u kombinaciji lošeg roditeljstva i neuspješnih obrazovnih politika. “Zakon ‘Nijedno dijete ne smije zaostati’, kao i loše roditeljstvo, potaknuli su ovaj nedostatak vještina, kritičkog razmišljanja i poštovanja. COVID je samo dodatno pogoršao postojeće probleme”, smatra jedna učiteljica.
Posebno kritiziraju sustav u kojem gotovo nema posljedica za neuspjeh. “Moramo se vratiti tome da učenici ponavljaju razred ako ne znaju ono što bi trebali znati. Danas ih sustav samo pušta dalje, čak i ako ne znaju čitati ni osnove matematike. Djeca odrastaju s idejom da mogu raditi što god žele jer ih nitko neće pozvati na odgovornost.”
Na meti kritika često su i roditelji. “Recite svom djetetu ‘ne’ kako ne bi doživjelo slom živaca kad dođe u školu. Prestanite ih tetošiti. Odgajajte svoju djecu da to ne moram ja raditi umjesto vas”, poručila je učiteljica prvašića.
Jedna profesorica s 25 godina iskustva zaključuje: “Pad vještina i izdržljivosti nije posljedica COVID-a. To je samo zgodan izgovor. Problem je pad samostalnosti. Roditelj koji uplakanom djetetu odmah daje mobitel izvor je svega ovoga. A najveći problem? Djeca su postala zločesta prema svima. Nije riječ samo o klasičnom vršnjačkom nasilju, nego o općoj grubosti, aroganciji i osjećaju da im sve pripada. Ponašaju se onako kako vide da se ponašaju odrasli oko njih.”
Izvor: Index
