Nobelovac Rayleigh objasnio je zašto je nebo plavo pa se taj fenomen i zove prema njemu. Ali opet – zašto su onda zalasci sunca crveni i narančasti?
Pitanje iz naslova mučilo je znatiželjnike stoljećima, a odgovor je dala fizika, ali tek u 19. stoljeću – u doba kada je cijeli svijet razvojem znanosti postao malo manje strašan, ali i imalo manje čaroban. Sve počinje – sa Suncem. Ono šalje prema Zemlji bijelu svjetlost, a ta “bijela” svjetlost zapravo je mješavina svih mogućih boja. Kada bijela svjetlost uđe u našu atmosferu, sudara se s molekulama zraka – kisikom, dušikom i ostalim spojevima.
Ono što se tada događa objasnio je gospodin John William Strutt Rayleigh, engleski fizičar i nobelovac (Nobelovu nagradu za fiziku dobio je 1904. zato što je s Williamom Ramsayem otkrio argon). No, nama je sada zanimljiv zbog toga što je dao odgovor na pitanje – zašto je nebo plavo.
Rayleighovo raspršenje
Njemu u čast taj je fenomen nazvan Rayleighovo raspršenje. Ukratko, ono opisuje kako se svjetlost raspršuje na sitnim česticama u atmosferi. I tu dolazimo do ključne stvari – kraće valne duljine (poput plave i ljubičaste svjetlosti) raspršuju se puno više nego duže (poput crvene). Plava svjetlost u spektru zapravo se ponaša kao hiperaktivac, koji se stalno se odbija od molekula i širi na sve strane. Crvena svjetlost, s druge strane, “staloženija” je, kreće se pravocrtnije i ne krivuda na sve strane.
Zato se – zbog “nemirne prirode” plave svjetlosti, ona rasprši po čitavom nebu i dolazi do naših očiju iz svih smjerova. I zato nam nebo izgleda plavo. E, sad, kad smo okrivili hiperaktivnu narav plave svjetlosti, s razlogom će netko primijetiti da se ljubičasta svjetlost raspršuje i više nego plava. I to je istina, ali drugi dio odgovora na pitanje “Zašto je nebo plavo?” leži dijelom – i u našim očima. Naime, mi smo osjetljiviji na plavu nego na ljubičastu svjetlost, a k tome dio ljubičaste svjetlosti apsorbira atmosfera.
Zašto su zalasci Sunca crveni?
Ali opet – zašto su onda zalasci sunca crveni i narančasti? Kad je Sunce nisko na horizontu, njegova svjetlost mora proći kroz puno deblji sloj atmosfere. Plava se svjetlost tada već “raspršila” putem, pa do nas dolaze toplije nijanse – crvena, narančasta i žuta.
To sve znači – da Zemlja nema atmosferu, nebo bi bilo potpuno crno, čak i po danu. Upravo je zato nebo gledano iz svemira – u mrklom mraku. Pa, hvala atmosferi i vječnoj igri svjetlosti i zraka (OK, i čunjićima u oku) na plavetnilu i spektakularnim zalascima Sunca!
Izvor: Punkufer
