Je li se kod vas u porodici “uspjeh” u školi podrazumijevao? Ukoliko dobiješ peticu, to je bilo očekivanje koje si ispunio/la i nema razloga da se za to pohvali (jer se podrazumijeva).
Možda tri petice u danu izazovu trunku pohvale, ali i nakon toga uslijedi očekivanje da razred bude završen odličnim uspjehom, zatim cijelo školovanje i onda dođemo u akademski ili poslovni kontekst. Oba sa sobom nose samoodgovornost raspodjele vremena, organizacije obaveza i posljedično – uspješnosti u istima. Vrlo plodno tlo da nas sve sumnje u našu adekvatnost i kompetentnost obgrle poput korova.
Nedavno smo na poslu imali priliku da idemo na jednu vrlo korisnu studijsku posjetu. Smatrala sam da nisam podobna za taj odlazak, jer sam se plašila da ne bih kolegama mogla adekvatno prenijeti stečena znanja. Zašto? Vrlo je prosto, nisam željela da jedna takva stvar “pokvari sliku o meni”. Sa druge strane imamo moj akademski kontekst gdje sam uvijek učestvovala u svemu što se dešavalo, organizovala razne događaje i hvatala se ukoštac sa stvarima za koje nisam ni bila sigurna kako funkcionišu. Trudila sam se ja od početka studiranja, ali taj trud nije bio desetina onog koji sam ulagala nakon što su me na faksu primijetili. Morala sam opravdati to što su oni mislili da ja jesam.
Sindrom varalice/imposter sindrom
Eh, tu dolazimo do imposter sindroma, iliti sindroma varalice. To vam je ono kada sumnjate u sopstvenu kompetentnost, kada mislite da nikada ništa što uradite nije dovoljno dobro i uvijek se plašite da će neko to razotkriti i objelodaniti vašu “prevaru”. Ali, ima tu još nešto – postoje validni dokazi vaše kompetentnosti u koje vi sami ne vjerujete. Jeste li se pronašli u ovome? Polako, ovo ne znači da nešto nije u redu s vama i da se ovo ne može promijeniti. Hajdemo za početak da pokušamo razumjeti.
Pohvale i očekivanja
Niko od nas sebe ne smatra varalicom zato što je tako birao ili želio. Postoji tu niz faktora koji mogu da utiču, a najčešće to datira još od najranijih dana. Kap po kap, dok se čaša nesigurnosti ne prelije i raspline se svuda po nama.
Vratimo se na sam početak ovog teksta i gorenavedena očekivanja odličnog uspjeha. Vrlo česta podloga impostera jesu velika očekivanja, stalna težnja da ih ispunimo i čim ispunimo jedno, dođu dva nova. Nekako, steknemo utisak kao da nikada nije dovoljno. Ako smo jednom kročili u živo blato “očekivanja”, samo tonemo dublje i imamo doživljaj da se gušimo i gubimo kontrolu. Sa druge strane imamo izostanak pohvale, odnosno postojanje iste samo kada je prisutan uspjeh. Upravo zato danas toliko govorimo o tome da je djecu važno hvaliti i za pokušaje i smjelost. Ko se hvali, taj se kvari – nije istina! Mnogo je tačnije: “Ko se hvali, taj se hrabri!”
Ako ste kao djeca imali podržavajuće okruženje, koje pred vas nije postavljalo previsoka očekivanja i dobijali ste pohvale – a danas se ipak pronalazite u ovom tekstu, to je u redu. Ne moraju samo iskustva iz djetinjstva da utiču na naš doživljaj “varalice”. Nerijetko se ovako osjećamo kada uslijedi velika promjena – novi posao, nova pozicija, okruženje. Može nam djelovati da je pred nama veliki zadatak i moramo se potruditi da to “opravdamo”. Moramo naučiti da plivamo tamo gdje nas je strah to raditi – pa se pretvaramo da smo savršeno mirni iznad površine.
Još jedan primjer kako “varalica” može da se ispoljava je i moja parola u većini situacija: “izmislila sam je” – nastalo iz videa u kojem je djevojčica izmislila pjesmicu o prvom danu škole kada su je intervjuisali. U situacijama kada improvizujem, kada se snađem, kada uradim nešto dobro iako nije postojala temeljna priprema prije toga ja svoj uspjeh umanjim tom parolom. Zato što ne vjerujem da sam iskoristila svoje sposobnosti, kompetencije, stečeno znanje – lakše je našaliti se i ne dati prostor za dodatna ili prevelika očekivanja. Slično tome, naš um je vrlo sklon da uspjehe “objašnjava” na način koji je mu poznat – pripisujući ga sreći, okolnostima ili tuđim procjenama, a ne vlastitim sposobnostima.
Kako prepoznati da ne vjerujemo u svoje kompetencije?
Prepoznavanje imposter sindroma počinje upravo u ovakvim unutrašnjim dijalozima. Ako često pripisujete uspjeh vanjskim faktorima, dok neuspjehe doživljavate kao dokaz vlastite nesposobnosti, to može biti znak ovog obrasca. Takođe, osjećaj da morate raditi “više od svih” kako biste zaslužili svoje mjesto, ili strah od novih prilika jer biste mogli biti razotkriveni, dodatno ukazuje na isti fenomen. Važno je razumjeti da ti osjećaji nisu odraz realnosti, već načina na koji je vaš um naučio interpretirati iskustva. Ona misao koja vam se javlja da nije dovoljno dobro, u stvarnosti najčešće jeste dovoljno dobro.
Šta sad roditeljstvo ima s tim?
U roditeljstvu se imposter sindrom često ne prepoznaje odmah, jer se ne manifestuje kroz posao ili karijeru, nego kroz svakodnevne, vrlo lične situacije. Recimo, roditelj koji brine o djetetu, donosi odluke, ulaže vrijeme i ljubav, ali, uprkos tome, često pomisli: “Samo improvizujem. Drugi sigurno znaju bolje. Kad-tad će se vidjeti da nisam dobar roditelj”. Taj osjećaj “glume” u ulozi koja je možda najvažnija u životu može biti izuzetno težak.
Roditeljstvo je posebno plodno tlo za ovakve misli iz nekoliko razloga. Prvo, ne postoji jasan, univerzalan kriterijum uspjeha. Za razliku od posla, gdje postoje rezultati, rokovi ili povratne informacije, u roditeljstvu su ishodi dugoročni, neizvjesni i često nevidljivi u trenutku. Drugo, društveni pritisak je ogroman – od savjeta porodice, preko očekivanja okoline, do idealizovanih slika roditeljstva koje se često viđaju, naročito na društvenim mrežama. U takvom okruženju lako je steći osjećaj da svi drugi “znaju šta rade”, dok vi samo pokušavate držati stvari pod kontrolom.
Imposter osjećaj u roditeljstvu često se javlja u ključnim trenucima: kad dijete prolazi kroz izazovan period, kad roditelj izgubi strpljenje, kad donese odluku u koju nije potpuno siguran ili kad uporedi sebe sa drugima. Um tada brzo napravi zaključak: “Da sam stvarno dobar roditelj, znao bih šta da radim.” Ono što se pritom zanemaruje jeste da nesigurnost nije znak nesposobnosti, nego prirodan dio brige za drugo ljudsko biće.
Obično su upravo savjesni, brižni roditelji skloniji ovim mislima. Oni koji preispituju svoje postupke, razmišljaju o posljedicama i žele najbolje za svoje dijete, češće će sumnjati u sebe nego oni koji ne ulažu puno promišljanja. Drugim riječima, sama prisutnost sumnje često govori o uključenosti, a ne o nekompetentnosti.
Zato roditelji, podsjetite se da niko drugi ne poznaje vašu djecu bolje od vas. Intuitivno ili naučeno, najčešće reagujete upravo u skladu sa potrebama djece – čak i da nije tako, greška ne predstavlja kartu bez povratka. I vi ste ljudska bića i niste svemogući.
Kako dalje?
Ako se imposter sindrom pojavi, prvi korak je usporiti automatske zaključke. Mozak vrlo brzo iz jedne greške ili nesigurnosti izvodi “nisam dovoljno dobar”, ali to nije činjenica nego interpretacija. Kada se napravi mali razmak i postavi pitanje “šta se zapravo desilo”, slika postaje realnija i manje teška. Može biti korisno staviti sve na papir i pročitati.
Zatim dolazi odnos prema greškama. Umjesto da budu dokaz lične neadekvatnosti, korisnije ih je posmatrati kao informaciju. Razlika je u tome da se zadrži na “ovo nije bilo dobro”, bez zaključka “ja nisam dobar”. Jednako je važno svjesno primijetiti i ono što ide dobro. Ljudi s imposter sindromom često zanemaruju vlastite uspjehe, pa je potrebno namjerno ih “zadržati” i priznati sebi.
Važan dio rada je i odnos prema vlastitoj slici o sebi i nesigurnostima. Umjesto da se nesigurnost doživljava kao slabost koju treba sakriti, korisnije ju je razumjeti kao normalan dio rasta. Slika o sebi se ne mijenja preko noći, ali se postepeno gradi. U tom procesu može biti vrlo korisno potražiti stručnu podršku, razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom često pomaže da se ovi obrasci jasnije prepoznaju i razgrade. Isto tako, podrška bliskih ljudi i otvoreni razgovori mogu značajno smanjiti osjećaj da ste “jedini koji se tako osjeća”.
Na kraju, vrijedi podsjetiti: savršenstvo ne postoji. Ideja da moramo biti sigurni, bez greške i uvijek kompetentni je nedostižan standard koji samo hrani sumnju. Ono što je stvarno i dovoljno, jeste biti “dovoljno dobar”: učiti, griješiti, popravljati i nastavljati dalje.
Možda imposter sindrom neće potpuno nestati, ali može izgubiti svoju snagu. A svi mi, umjesto da stalno dokazujemo svoju vrijednost, možemo početi živjeti iz mjesta gdje ona već postoji.
Izvor: Nezavisne
