SVI RODITELJI žele izgraditi odnos s djecom u kojem se ona osjećaju dovoljno ugodno da podijele svoje osjećaje i probleme, no potaknuti ih na razgovor ponekad može biti pravi izazov. Djeca se često povlače u sebe jer se boje osude, kazne ili nerazumijevanja, a ponekad ih zatvore čak i dobronamjerni pokušaji roditelja da im pomognu.
Ključ je u stvaranju okruženja u kojem se djeca osjećaju emocionalno sigurno, a to se gradi kroz strpljivo slušanje i dosljedno stvaranje trenutaka za povezivanje, piše Parents.com.
“Jedna od najčešćih rečenica koje čujem od roditelja jest: ‘Samo želim da moje dijete razgovara sa mnom’ ili ‘Želim se osjećati povezanije sa svojim djetetom'”, kaže Viviana McGovern, terapeutkinja te izvršna i klinička direktorica centra Full Vida Therapy.
Ona objašnjava da se djeca neće otvoriti samo zato što to tražimo od njih. “Da bi to učinila, moraju se osjećati emocionalno sigurno”, ističe McGovern. Taj osjećaj sigurnosti proizlazi iz spoznaje da će biti saslušani bez osuđivanja i da će dobiti podršku. “Emocionalna sigurnost gradi se u malim, svakodnevnim trenucima, a ne samo tijekom ‘velikih razgovora'”, dodaje.
Znakovi da se dijete ne osjeća sigurno
Kako prepoznati da se dijete ne osjeća dovoljno sigurno za otvorenu komunikaciju? Prema McGovern, na to mogu upućivati četiri znaka: dijete se često povlači i daje kratke odgovore na pitanja, djeluje neobično nervozno u vašoj blizini, dijeli samo površne informacije o svom životu izbjegavajući emocionalne teme ili se radije povjerava vršnjacima, učiteljima i drugim odraslima.
Victoria Grinman, psihoterapeutkinja i osnivačica Growing Kind Minds LLC, kaže da se znakovi povlačenja mogu podijeliti u dvije kategorije: očite i suptilne. Neki znakovi da se dijete ne osjeća sigurno puno su prepoznatljiviji. Prema dr. Grinman, to uključuje zatvaranje i odbijanje komunikacije, ignoriranje, laganje, nedostatak angažmana, izbjegavanje kontakta očima te skretanje pažnje sarkazmom, humorom ili stavom “nije me briga”.
Dr. Grinman ističe da emocionalno povlačenje ne izgleda uvijek kao distanciranje. Neka djeca postaju pretjerano poslušna, teže perfekcionizmu ili se trude svima udovoljiti. Takva ponašanja mogu biti suptilan znak problema. “Djeca se često tako ponašaju ne zato što su ‘poslušna’, već zato što se boje da će vas razočarati”, objašnjava dr. Grinman.
Zašto se djeca ne otvaraju?
Kada primijetimo takvo ponašanje, prirodno je zapitati se zašto do njega dolazi. To može biti djelomično uzrokovano obrascima uspostavljenim u ranom djetinjstvu. “Djeca rano nauče jesu li njihove emocije dočekane sa znatiželjom ili s ispravljanjem”, kaže dr. Grinman.
“Ako dijete osjeti da se na njegovu ranjivost odgovara kritikom, popravljanjem, kažnjavanjem ili čak roditeljskom preopterećenošću, može nesvjesno odlučiti da je sigurnije sve zadržati za sebe.”
McGovern se slaže da osjećaj sigurnosti ovisi o tome kako su roditelji reagirali u prošlosti kada je dijete pokušalo podijeliti teške osjećaje. “Djeca se često suzdržavaju jer se boje kako bi njihovi roditelji mogli reagirati. Mogu se brinuti da će biti odbačeni, kažnjeni ili neshvaćeni”, kaže ona.
Naglašava da problem nisu samo zlonamjerne reakcije. “Čak i dobronamjerni odgovori, poput prebrzog davanja savjeta ili pokušaja rješavanja problema, mogu ih navesti da se zatvore, pogotovo ako im to u tom trenutku nije bilo potrebno”, opisuje. Na kraju, neka djeca teško se izražavaju jednostavno zato što nemaju dovoljno razvijen emocionalni vokabular da imenuju ono što osjećaju.
Kako potaknuti dijete na razgovor
Ako želite da vam se dijete više otvori, dr. Grinman predlaže da se prvo usredotočite na sebe. “Ako roditelj ne može upravljati svojim emocijama, dijete će se teško umiriti uz njega. Često roditelji i djeca ulaze u scenarij zajedničke eskalacije, a ne zajedničke regulacije, zbog čega na kraju svi ostaju nepovezani”, objašnjava ona.
Prije nego što započnete razgovor, preporučuje da obratite pozornost na vlastiti ton, držanje i disanje te se zapitate jeste li dovoljno smireni da primite ono što će vam dijete reći bez osuđivanja ili panike.
Nakon što se pripremite, dr. Grinman savjetuje sljedeće: stvorite tradicije koje potiču povezanost, poput razgovora tijekom vožnje, rituala prije spavanja ili zajedničkog kreativnog vremena. Napravite prostor za djetetove osjećaje bez pritiska da se otvori. Možete reći nešto poput: “Ne moraš razgovarati prije nego što budeš spreman. Samo želim da znaš da sam tu za tebe kad budeš.”
Pomozite djetetu da imenuje svoje osjećaje bez srama i potvrdite ih bez osuđivanja, na primjer: “To zvuči frustrirajuće” ili “I ja bih bio tužan da se to dogodilo.” Priznajte i vlastite pogreške. Ako u prošlosti niste stvorili siguran prostor, ispravite to riječima: “Znam da te ponekad prekidam ili pokušavam prebrzo riješiti problem. Želim biti bolji u tome.”
Kada potražiti stručnu pomoć
“Ako je vaše dijete stalno povučeno, emocionalno reaktivno, otupjelo ili pokazuje znakove tjeskobe ili depresije, pravo je vrijeme da potražite terapeuta”, savjetuje McGovern.
“Neutralna treća strana s iskustvom može pomoći djeci da izraze svoje emocije i ojačaju odnos roditelja i djeteta.” Važno je znati da se s ovim izazovima ne morate nositi sami. Terapija često koristi i samim roditeljima, pogotovo ako ih djetetov način komunikacije frustrira ili ako ne znaju kako reagirati. “Terapija može pomoći objema stranama da se ponovno povežu na zdravije i smislenije načine”, zaključuje McGovern.
Izvor: Index
