Ono što bode u oči ljubitelje prirode i one koji je znaju cijeniti su vozila kojima nije mjesto na planini. Kako i sam fotograf naglašava, žalosno je na putu prema vrhu sretati quadove koji nepovratno štete prirodi i ostavljaju tragove na mjestima gdje ne bismo smjeli sresti nikoga osim pastira, planinara i biciklista.
“Proveo sam dan na Vranici, planini koja u kasnoj jeseni izgleda kao beskrajno more zlatnih livada i valovitih pašnjaka. Strme padine, dugi snopovi svjetla i široki platoi stvarali su idealne uvjeti za fotografiju, i sa zemlje, i iz zraka. Tek iz ptičje perspektive vidi se koliko je ova planina velika, mirna i prostrana, sa linijama brda koje se nižu do horizonta, otkriva fotograf Boris Trogrančić i dodaje:
“Vranica se nalazi u srcu Bosne i Hercegovine, a njen najviši vrh, Nadkrstac, diže se iznad 2100 metara. Geološki je posebna: smatra se jednom od najstarijih planina na ovim prostorima. Neke stijene na Vranici dosežu starost veću od 400 milijuna godina, nastale još u razdoblju devona i silura. Kroz geološku povijest planina se podizala, spuštala, mijenjala oblik, pa čak i svoj položaj u odnosu na okolne strukture. Ali otkako postoji ljudska kultura, Vranica je ostala prepoznatljivo ista. Promijenili smo se mi, promijenio se način na koji je gledamo, ali ona je i dalje tiha i postojana.
Zbog svoje starosti i specifičnog sastava stijena, Vranica je bogata površinskim vodama – potoci i izvori pojavljuju se gotovo na svakom usponu. Vegetacija se također mijenja s nadmorskom visinom: niže šume otkrivaju bukve, a više široke, otvorene pašnjake koji u ovo doba godine posebno dolaze do izražaja.
Kao fotografu, najviše su me privukle upravo te velike, otvorene površine i mekani prelazi svjetla koji se mijenjaju iz minuta u minutu. S tla sam tražio detalje, teksture trave, igre sjena, mir koji ova planina nosi. Iz zraka se otkriva sasvim druga dimenzija: panorame koje pokazuju koliko je ovaj prostor zaista divan, ali neka ove fotografije budu i podsjetnik da čuvamo prirodu.
Vranica je danas još jednom potvrdila zašto mi je jedna od najdražih planina: jednostavna, snažna, široka i istinski autentična“.
Ono što bode u oči ljubitelje prirode i one koji je znaju cijeniti su vozila kojima nije mjesto na planini. Kako i sam fotograf naglašava, žalosno je na putu prema vrhu sretati quadove koji nepovratno štete prirodi i ostavljaju tragove na mjestima gdje ne bismo smjeli sresti nikoga osim pastira, planinara i biciklista. Nadamo se da će se to promijeniti…
Izvor: Punkufer
