Posljednjih godina Bosna i Hercegovina postala je prava rudarska kolonija iz koje su desetine miliona tona uglja eksploatisani, a isto toliko čeka na odvoz. Pored zagađenja životne sredine, iza rudnika ostaju uglavnom opustošena i uništena zemljišta, čiju je rekultivaciju i remedijaciju potrebno hitno sprovesti. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija.
Eksploatacija uglja iz BiH intenzivirana je prije nekoliko godina, odmah nakon rata u Ukrajini, kada je cijena uglja na svjetskim berzama počela nezaustavljivo da raste. U takvim uslovima, BiH postala je interesna tačka za eksploataciju uglja, posebno kompanija iz Srbije, uglavnom povezanih sa vlastima u Beogradu. Prva na spisku bila je Medna, rudnik uglja u istoimenom selu koji na početku nije imao ni sve potrebne dozvole i odakle su mještani ovog mjesta nedaleko od Mrkonjić Grada, uglavnom iselili. Kasnije su se nizali jedan za drugim, Bistrica i Bukova Kosa kod Prijedora, Kamengrad kod Sanskog Mosta i mnogi drugi, od kojih su neki već zatvoreni, poput onog u Medni jer su kapaciteti iscrpljeni.
Otpor lokalnih zajednica koje se nalaze u blizini planiranih ili postojećih rudnika je ogroman ali bez konkretnih rezultata, odnosno poštovanje ekoloških standarda ili adekvatnije reakcije nadležnih inspekcija, kako bi se spriječilo ugrožavanje života i zdravlja stanovništva.
Više izuzetak nego pravilo
Dosadašnja praksa je pokazala da se u procesu rudarenja krši niz pravila i propisa što dovodi do kontaminacije zemljišta, vode i vazduha. Osim zagađenja, problem nastaje u trenutku neprivođenja zemljišta namjeni nakon završetka rudarenja. Neizvršenje remedijacije i rekultivacije zemljišta više je pravilo nego izuzetak. Nedostatak strožijih regulativa, kao i neadekvatna ili uopšte neizvršena implementacija postojećih zakona, omogućava da rudarske koncesije i njihova eksploatacija budu dodijeljene brzo i bez dovoljno pažnje prema ekološkim i svim drugim standardima.
Zakon propisuje obavezu da se nakon završetka eksploatacije izvrše mjere remedijacije i rekultivacije u cilju obnove narušenog prostora. Završne aktivnosti uključuju sanaciju terena, stabilizaciju tla, uklanjanje opasnih materijala i ponovno uspostavljanje funkcionalnosti prostora, a sve u skladu sa prethodno izrađenim planovima koji su odobreni od strane nadležnih tijela.
Međutim, stanje u Bosni i Hercegovini po pitanju primjene zakonskih propisa izuzetno je loše, pokazuju studije Centra za životnu sredinu BiH koje su urađene u okviru analize mogućnosti remedijacije i rekultivacije rudnika uglja na prostoru naše zemlje.
Ovo je uglavnom rezultat potpune slabosti institucija, nedovoljne kontrole i čestih kolizija između javnog interesa i političkih ili ekonomskih pritisaka. Iako pravni okvir propisuje jasne obaveze investitora u vezi sa sanacijom terena po završetku eksploatacije – uključujući izradu i izvođenje projekta remedijacije, monitoring i vraćanje zemljišta u prihvatljivo stanje – praksa pokazuje da se ti propisi zaobilaze, selektivno tumače ili ostaju mrtvo slovo na papiru. Investitori, vođeni ekonomskom računicom, izbjegavaju da izvrše ove obaveze jer one zahtijevaju značajna finansijska ulaganja, pogotovo u trenutku kada je dobit od eksploatacije rudnika praktično prestala.
Sa druge strane, nadležne institucije, koje bi morale vršiti nadzor i sankcionisati nepoštovanje zakona, često ne reaguju zbog političkog uticaja i korupcije, navodi se u studiji koja je rađena za potrebe Centra.
Bistrička noćna mora
Najbolji primjer možda je rudnik Bistrica, koji se nalazi nedaleko od Prijedora i čije su otvaranje pratile kontroverze zbog neposjedovanja svih dozvola od strane investitora. Kasnije se sve pretvorilo u noćnu moru za mještane ovog potkozarskog mjesta.
U Bistrici ne postoji asfaltiran ili betoniran plato na kojem je predviđeno parkiranje i servisiranje mašina. Tragovi od nafte i naftnih derivata su vidljivi na prostoru čitavog rudnika, a neke od mašina su u havarisanom stanju ostavljene na prostoru rudnika. Osim mašinerije vidljivo je i zagađenje manjim predmetima, poput lanaca, dijelova mašina, građevinskih materijala i sličnog.
Gomile jalovine prisutne su na prostoru čitavog rudnika i ne postoje tragovi humusa. Jalovina je pomiješana sa tragovima uglja, a na zapadnoj strani rudnika vidljivo je aktivno klizište većih razmjera, koje je prouzrokovano iskopima na prostoru rudnika.
Takođe, primjetno je i loše stanje rijeke Crljenjače, čija je voda zamućena u periodu kada nema aktivnosti u rudniku i kada nema atmosferskih padavina. Korito rijeke je izmješteno, a nije moguće utvrditi da li je to urađeno u skladu sa prethodnom dokumentacijom.
„Ja sam završio rudarski fakultet, ali mene ovako nisu učili da se vrši rekultivacija i remedijacija zemljišta“, kaže nam Danijel Lazić iz Bistrice, koji potvrđuje da je eksploatacija uglja obustavljena ali da se ništa od sređivanja zemljišta ne sprovodi.
„Oni su potkopali zemlju ljudima i sud je donio presudu da rudnik nije kriv. I sada mi da očekujemo da neko izvrši vraćanje zemljišta u prvobitno stanje. Ovo nije država, ovo je ništa. Ovo je pokušaj nečega“, kaže Lazić i u dahu nastavlja.
„Ne samo da nema rekultivacije, mi više nemamo ni vodu. Te cijevi od nekadašnjeg vodovoda stoje u vazduhu i dalje i niko ne dolazi, niko ne reaguje, nema države, nema inspekcije, nema ničeg“.
Papirom definisano, u praksi prekršeno
U Bistrici je projektom definisana rekultivacija, koja se odvija u više faza. Prva, tehnička faza, podrazumijeva zatrpavanje već prethodno navedenih etaža korišćenjem deponovane jalovine, nakon čega se pristupa ravnanju i nivelisanju humusnog supstrata na površinama etaža kopa i odlagališta. Druga faza predstavlja biološku rekultivaciju koja počinje đubrenjem površina nekoliko dana prije sjetve. Sjetva podrazumijeva sadnju smiješe trava, a nakon sjetve na pripremljenu podlogu neophodno je izvršiti valjanje terena.
Pregledom stanja na terenu sasvim je jasno da ništa od prethodno navedenog nije sprovedeno u djelo, navodi se u analizi postojećeg stanja u BiH.
Ukoliko je u pitanju privatni rudnik, vlasništvo u mnogim slučajevima podrazumijeva i vlasništvo nad zemljištem. Privatna lica često nemaju finansijski interes za sprovođenjem rekultivacije, posebno u slučajevima gdje je naglašeno javno dobro procesa rekultivacije
Takvi procesi često podrazumijevaju i redovno održavanje, što privatnim licima nije interes. Zbog toga je neophodno izgraditi mehanizam prelaska privatnog zemljišta u državno, odnosno u javno dobro. navodi se pomenutoj analizi.
Što se tiče kompanija koje su dobile koncesiju za eksploataciju uglja, njihovo odgovor je da će se proces rekultivacije izvršiti kako je planirano. Međutim, tu nastaje rupa u propisima s obzirom da se koncesija dobije na 20 ili 30 godina, eksploatacija završi za dvije ili maksimalno pet godina, a rudnik se u međuvremenu zvanično ne zatvori. To ostavlja ogromnu mogućnost zloupotrebe.
Prazan hod za koncesiju od 30 godina
„Ukoliko nije obavljena rekultivacija zemljišta, onda bi bilo fer to zemljište prepustiti nekom drugom ko je spreman da je izvrši. Međutim, činjenica je da su rudnici na papiru i dalje otvoreni, pa i 30 godina, iako je eksploatacija završena“, kaže Damir Miljević, iz Centra za održivu energetsku tranziciju RESET.
Da su u BiH rijetki površinski kopovi koji su prošli proceduru zatvaranja, kaže i Denis Žiško, koordinator programa energija i klimatske promjene pri Arhus centru u Sarajevu. Ono što se sada pokušava „prelomiti“ tzv. tranzicijom je pokušaj izvlačenja novca kroz solarne panele.
„Prvo treba prostorni plan, pa ekološka dozvola za rekultivaciju, pa tek onda početi raditi. Sada elektroprivrede u BiH pokušavaju da urade nešto solarnim panelima, ali bez poštovanja propisa“, kaže Žiko, ističući da je ideja postavljanja solarnih panela na ovakve površine dobra, jer bi spriječilo njihovo širenje na poljoprivredno zemljište.
„Masa rudnika koji su zatvorena prije 10-20 godina, nisu zvanično zatvoreni jer nisu uradili tu proceduru rekultivacije. Vi imate mjesta površinskih kopova koji su zatvoreni prije 30 godina, gdje je priroda odradila svoje“, kaže Žiško.
Iskustva
U svijetu se susreću razni primjeri, od pretvaranja rudnika u jezera, botaničke vrtove ili šume pa do gradnje solarnih elektrana, rekreativnih centara ili muzeja. Upečatljiv je primjer u Kanadi, “Butchart Gardens”, koji se nalazi na mjestu bivšeg kamenoloma. Postao je botanički biser sa preko milion posjetilaca godišnje. U Njemačkoj se nalazi “Landschaftspark Duisburg-Nord”, gdje je bivši industrijski kompleks željezare pretvoren u avanturistički park. Međutim, u regionu nema mnogo uspješnih primjera ovog tipa rekultivacije. U BiH se nalazi malo jezero Radovan, južno od Novog Travnika. Iako spontano nastalo, ovo jezero predstavlja primjer uspješne prenamjene prostora, gdje je bivši rudnik željeza prirodnim putem pretvoren u jezero, koje se koristi za ronjenje, plivanje i druge aktivnosti na vodi, a okolina jezera je izletnička i rekreativna zona.
Rudnik soli “Wieliczka” u Poljskoj predstavlja fantastičan primjer očuvanja postojećeg rudnika. Rudnik se nalazi na UNESCO-ovoj listi baština, te kombinuje muzej i koncertne prostore. U Velsu se nalazi “Big Pit National Coal Museum” i on se takođe nalazi na UNESCO-ovoj listi. Rudnik je zatvoren 1980. godine, te je sačuvan u originalnom stanju bez dodatnih uljepšavanja. Finansira ga vlada, te posjetioci besplatno mogu da dožive pravo autentično iskustvo u rudniku. Autentično iskustvo nudi i muzej Labin u susjednoj Hrvatskoj, gdje je nekadašnji rudnik uglja očuvan i pretvoren u muzej.
Nije bilo prašine
BiH uprkos postojećim propisima nema dovoljno efikasan mehanizam provođenja rekultivacije. Rudnici se često napuštaju bez ikakvih mjera sanacije, što za posljedicu ima kontaminaciju zemljišta i voda, nestabilnost terena i gubitak biodiverziteta. Primjeri iz svijeta i regiona pokazuju da revitalizacija može biti uspješna ako se temelji na dugoročnom planiranju, uključivanju lokalnih zajednica i inovativnim pristupima – od pretvaranja rudnika u jezera i solarne elektrane do stvaranja kulturnih centara i poljoprivrednih površina.
Taj postojeći mehanizam u BiH možda najbolje oslikava primjer rada inspekcijskih organa i lokalnih šerifa koje Denis Žiško vidi kao glavne u lancu ovakvog nakaradnog sistema.
„Mi se slomismo od prijavljivanja inspekcijama, a zapisnici su toliko smiješni da bi mene bilo sramota da stavim potpis na to“, kaže Žiško, prisjećajući se zapisnika na jednog odlagalištu šljake u Tuzli, o prisustvu prašine i video zapisa kojeg je dostavio inspekciji.
„U zapisniku je navedeno da osoba odgovorna za to odlagalište sumnja u autentičnost video zapisa, jer u trenutku izlaska na teren nije bilo prašine. I tu se završava sva priča“, kaže Žiško, ilustrujući apsurdnost kompletnog sistema.
Ovaj tekst nastao je u saradnji sa Centrom za životnu sredinu i dio je kampanje „Stop prljavoj energiji, budućnost je obnovljiva!“
Izvor: BHRT
