Tuneli su građeni u potpunoj tajnosti, a oni koji su ih gradili obvezali su se na doživotnu šutnju. Zato se o njima ni danas ne zna više nego što se znalo tih godina kad su se gradili.
U kanjonu Velike Paklenice u strogoj su tajnosti, kako se pokazalo četiri desetljeća kasnije, između 1950. i 1952. godine građeni tuneli koji su trebali služiti kao sklonište i logistička baza u slučaju vojnog sukoba Jugoslavije i Sovjetskog Saveza od kojeg je Tito tih godina prilično strahovao, pogotovo nakon što je SSSR 1949. proizveo atomsku bombu.
Spekulira se da je ovaj paklenički jedan od 26 tajnih objekata koji su s istom svrhom sredinom prošlog stoljeća građeni diljem bivše Jugoslavije. Tuneli, koji su prozvani “bunkerom”, izgrađeni na ovome mjestu, u kanjonu, zaštićeni visokim velebitskim kukovima, pružali bi i zaštitu od eventualnog napada iz zraka.
Tuneli su građeni u potpunoj tajnosti, a oni koji su ih gradili obvezali su se na doživotnu šutnju. Zato se o njima ni danas ne zna više nego što se znalo tih godina kad su se gradili. Stanovnici obližnjih mjesta, Starigrada i planinskih Ramića i Katića, sjećaju se da se kanjonom Velike Paklenice od 1950. do 1952., od Anića Luke do sadašnje recepcije NP-a, dok su trajali radovi, nije smjelo prolaziti, a tajno s gradilište čuvali vojnici.
Priča se i da su bunker gradili ne samo vojnici, nego i civilni radnici i zatvorenici, ali ništa od toga nije potvrđeno. Nije uostalom bilo neobično da JNA kopače svojih budućih skladišta i baza dovozi na teren s povezom na očima. Međutim, kada je Staljin umro, 1953., tuneli su zapečaćeni – a otvoreni su tek početkom Domovinskog rata kad ih je preuzela Hrvatska vojska.
Tada je u dubini Velebita otkriven impresivan podzemni kompleks hodnika, dvorana, skloništa i tehničkih prostorija, ukupne površine od gotovo dvije tisuće četvornih metara. Kompleks je bio opremljen pločicama i vratima, ventilacijskim sustavom, cisternom za vodu, a na samom kraju tunela nalazio se, pretpostavlja se “Titov apartman”, najsigurnija soba s četiri metra debelim zidom, vlastitom kuhinjom i kupaonicom.
Ne zna se na koji su način tuneli klesani u stijeni i kako je ona probijana, ali jasno je da su – obloženi metar i pol debelim betonom -rađeni da budu otporni na eksplozije. Tone kamenja izvučene Velebitu iz njedara dijelom su nasute na prilazni put do bunkera, dio je korišten za oblaganje zidova, a dio je završio u koritu potoka. Bunker je imao dva ulaza, a oba su bila zapečaćena od prestanka gradnje do 1991. godine.
Hrvatska je vojska u ratnim godinama tunele koristila kao skladište, a nakon rata predani su na upravljanje Nacionalnom parku Paklenica. Nakon ogromnog i dugotrajnog procesta preuređenja, danas je ovaj kompleks otvoren za javnost kao moderan i interaktivan Posjetiteljski centar “Podzemni grad Paklenice” koji je uglavnom usredotočen na velebitska čudesa i ljepote, a bunkeru je posvećen tek jedan hodnik i – i ime caffe bara.
Projekt uređenja i opremanja posjetiteljskog centra realizirala je Javna ustanova Nacionalni park Paklenica s partnerima – Hrvatskom gorskom službom spašavanja (HGSS) i Klasterom za eko-društvene inovacije CEDRA Split. U tri velike dvorane posjetitelji mogu doživjeti Velebit svim osjetilima te naučiti sve o njemu – njegovu nastanku i geološkim fenomenima, flori i fauni, ali i njegovim ljudima i njihovim običajima.
Čitava je dvorana posvećena Paklenici kao jednom od najvećih penjališta u ovom dijelu Europe, postavljena je umjetna stijena i predstavljeni su pioniri hrvatskoga alpinizma. Posjetitelji se mogu upoznati i s poviješću i radom HGSS-a te iz prve ruke, odijeljeni tek ekranom, čuti priče zaslužnih gorskih spašavatelja. Podzemni grad Paklenice rijedak je primjer (vrlo) dobre prakse kojom su betonski relikti bivše države dobili novu, primjereniju i puno ljepšu ulogu.
Izvor: Punkufer
