Vjerujem da mnogi roditelji, potpuno nesvjesno, kreću iz obrasca koji su i sami naslijedili: “Tvoje je samo da učiš i budeš dobar đak.”
Ta vrlo prosta rečenica, toliko poznata svima nama i ponavljana kroz generacije, oblikovala je naša uvjerenja o tome šta znači biti dobro dijete, uspješan učenik i uspješna osoba.
Tokom godina, ovaj stav se pretvorio u sveprisutni nepisani standard “zlatnog djeteta”: odlikaš, angažovan u raznim sekcijama, po mogućnosti uči strani jezik, trenira neki sport, ide ranije na spavanje i još ne zaboravlja da kaže: “Dobar dan.”
Ali, koliko je realno postaviti ovolike standarde pred jedno dijete? I gdje se, u toj TO DO listi jednog desetogodišnjaka, nalazi vrijeme da ono jednostavno bude samo dijete?
Dugo su nas učili da su ocjene najbolje mjerilo znanja i da uspjeh u školi garantuje uspjeh u životu.
I iako danas mnogi roditelji znaju da to najčešće nije tačno, priznaju da im je teško da puste tu ideju koja oslikava “dobro dijete”. Jedna majka mi je nedavno rekla: “Znam da bi moja kćerka mogla da ima peticu iz toga, znam da može bolje i zato mi je baš kontraintuitivno da je ne guram ka tome, ali se trudim. Baš je teško.”
I upravo tu se otvara ono važno pitanje:
Gdje je granica između podsticanja i forsiranja u učenju?
Vjerujem da većina roditelja želi svojoj djeci samo najbolje i da upravo iz tih najboljih namjera mogu lako da skliznu u to da djeci stvore pritisak, umjesto da ih motivišu. Podrška i briga, usmjerene na neadekvatan način lako se pretvaraju u pritisak koji dijete može da osjeća, a koji je, uvjerićemo se, vrlo kontraproduktivan.
Podsticanje učenja ne znači da ne postoji struktura koju čuvaju jasno postavljene granice, niti da dijete uvijek bira da li želi da uči ili ne. Djeca treba da znaju da imaju određene obaveze koje se moraju izvršiti, ali je cijeli smisao u tome da dijete podstaknemo da nauči nešto, jer to ima smisao i značaj (bez obzira na ocjenu!), a ne da je to obaveza koju mora ispuniti zbog odraslih.
Kada podstičemo, dijete osjeća da ima pravo glasa i prostora za svoje mišljenje, a učenje postaje zajednički proces.
Podsticanje učenja izgleda ovako:
* Roditelj postavlja pitanja, ne naređenja. (Šta ti je zanimljivo u toj lekciji? Možeš li to primijeniti na nešto iz života?)
* Dijete ima izbor i ulogu u sopstvenom procesu. (Koji predmet želiš prvo da učiš? Želiš li prvo odmor ili učenje?)
* Učenje je povezano sa radoznalošću, ne sa strahom. (Vjerujem da ti ovo djeluje teško, ali hajde da polako pokušamo zajedno da otkrijemo kako bismo ovo mogli da riješimo? Šta te ovdje najviše buni, a šta ti je najzanimljivije?)
* Trud se cijeni više od rezultata – važno je da dijete bude aktivno u procesu učenja, da se interesuje, trudi, pokušava, sam rezultat ne govori o uspjehu i sposobnosti djeteta.
* Dijete ima prostor za grešku i učenje kroz nju – greške su u redu i nekada iz njih najviše naučimo.
* Povezivanje znanja sa svakodnevnim životom.
Sa druge strane, forsiranje često počinje iz dobrih namjera, ali dijete ga doživljava kao pritisak koji stvara stres, otpor ili osjećaj da nikada nije dovoljno dobro.
Forsiranje bi moglo zvučati ovako:
* Fokus na ocjenama, a ne na znanju.
* Prijetnje i ucjene: “Ako ne naučiš, nema telefona.”
* Poređenje sa drugima: “Tvoj brat je bio bolji.”
* Ignorisanje umora, interesovanja ili emocija djeteta.
* Dijete uči samo da bi ispunilo očekivanja odraslih.
Zašto forsiranje ocjena može imati kontraefekat po učenje?
Mnogim roditeljima ocjene djeluju kao najopipljiviji pokazatelj da je dijete “na dobrom putu”.
Međutim, kada ocjene postanu cilj, a ne rezultat procesa, dijete uči kako da udovolji, a ne kako da razmišlja.
Iako to na početku može djelovati efikasno, forsiranje može ostaviti ozbiljne posljedice:
* Anksioznost,
* Posmatranje lične vrijednosti samo kroz uspjehe i vanjske faktore,
* Strah od greške i neuspjeha,
* Pasivnost djece, jer dijete gubi interes ako ne vidi smisao onog što radi,
* Razvijanje otpora prema školi i učenju.
Kako motivisati dijete na učenje bez pritiska?
Najvažniji korak je da djetetu damo osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti bez obzira na rezultat, bitno je da budemo podrška, a ne inspekcija učenja.
Praktične tehnike koje možete primijeniti već danas:
1. Pitaj umjesto da naređuješ: “Šta ti je danas bilo zanimljivo u školi?”
2. Pohvali trud, ne rezultat: “Baš si se potrudio/potrudila”, umjesto “Bravo za peticu.”
3. Dozvoli grešku: Učimo i kad pogriješimo, to je dio procesa.
4. Stvori rutinu učenja, ali s fleksibilnošću: Dijete zna kad je učenje, kad igra. I jedno i drugo je važno.
5. Zajednički učite i istražujte: Pokazujte da i vi i dalje učite, time dajete divan primjer.
Šta bi bilo dobro izbjegavati?
Mnogi obrasci koji izgledaju kao podrška zapravo stvaraju dodatni pritisak. Roditelji ih često koriste automatski, ne iz namjere da naškode, već iz brige i želje da dijete uspije.
Često znamo djetetu nametati:
https://googleads.g.doubleclick.net/pagead/ads?gdpr=0&us_privacy=1—&gpp_sid=-1&client=ca-pub-3228146556205469&output=html&h=280&adk=2912289989&adf=2196350124&w=624&abgtt=11&fwrn=4&fwrnh=100&lmt=1755285147&num_ads=1&rafmt=1&armr=3&sem=mc&pwprc=4797691385&ad_type=text_image&format=624×280&url=https%3A%2F%2Fwww.nezavisne.com%2Fzivot-stil%2Fzivot%2FUcenje-ili-mucenje-vjecno-pitanje%2F921704&fwr=0&pra=3&rh=156&rw=624&rpe=1&resp_fmts=3&wgl=1&fa=27&uach=WyJXaW5kb3dzIiwiMC4xLjAiLCJ4ODYiLCIiLCIxMDkuMC41NDE0LjEyMCIsbnVsbCwwLG51bGwsIjY0IixbWyJOb3RfQSBCcmFuZCIsIjk5LjAuMC4wIl0sWyJHb29nbGUgQ2hyb21lIiwiMTA5LjAuNTQxNC4xMjAiXSxbIkNocm9taXVtIiwiMTA5LjAuNTQxNC4xMjAiXV0sMF0.&dt=1755285085368&bpp=1&bdt=1627&idt=1&shv=r20250814&mjsv=m202508120101&ptt=9&saldr=aa&abxe=1&cookie=ID%3D698bdc7c6714e5dd%3AT%3D1738751570%3ART%3D1755285026%3AS%3DALNI_MYi48FnGrH5GtxwUYUDNaFrQjkXYg&gpic=UID%3D0000102f33b0fc7c%3AT%3D1738751570%3ART%3D1755285026%3AS%3DALNI_Mb5gzIOYP7E0UG6zNRWJ1nQ2i8BVA&eo_id_str=ID%3Dcd20b152e5492d69%3AT%3D1754368123%3ART%3D1755285026%3AS%3DAA-AfjbPCZlaVpiJgJyp1nRDrCjG&prev_fmts=0x0%2C624x280%2C624x280%2C624x280%2C1676x797%2C624x280%2C624x280&nras=8&correlator=1534063944556&frm=20&pv=1&u_tz=120&u_his=1&u_h=1080&u_w=1920&u_ah=1080&u_aw=1920&u_cd=24&u_sd=1&dmc=8&adx=397&ady=4476&biw=1676&bih=797&scr_x=0&scr_y=1300&eid=31093926%2C31093928%2C31093935%2C31093938%2C31094076%2C95362655%2C95366795%2C95367635%2C95368365%2C95368524%2C95359265%2C95368430&oid=2&psts=AOrYGskafD6V3rU0FQHt5fJGV5UjJmalDqCvw8r8jT4W4rzi5v7oGbEn1YqNStSnj4HzCA93bqa9A4dxoCV8DJf2CttlaA%2CAOrYGskSZJ3MyJ6Sl5hFy06NdNQDvYcyImIIrHs7H04TXhvymwv7xG7aQAraH5Qv1EY2m2t2bguX72Vbf7EoYwub6yVb4Q%2CAOrYGsk_PjdOXxDZgpaXmXbViJl02Hg020suAG5QspifloaZFPwAmxb2Eb1ag06COcr3rKa2nADnSuiKkqFhw6vqukIyiw%2CAOrYGsk77Ii-Z-uHJPembs01e4mp5XExgfWmnYSrt6RsdQe-x6N7IqAIs4xLzDJeArZteOm8OUttgOR7R-Ccuvm_XZLmh852%2CAOrYGsk8w6FQdjR-NOClbwZDb7hutig4dhqeBhgvVX7ij3op018Bs1n8jr4gttADWZ72K4Dp2PyuMftJjTbTBR3XZD2lkIgC&pvsid=8773309877956704&tmod=1171457568&uas=3&nvt=1&ref=https%3A%2F%2Fwww.nezavisne.com%2Fzivot-stil&fc=1408&brdim=-1795%2C55%2C-1795%2C55%2C1920%2C0%2C1700%2C913%2C1692%2C797&vis=1&rsz=%7C%7Cs%7C&abl=NS&fu=128&bc=31&bz=1&psd=W251bGwsbnVsbCxudWxsLDNd&ifi=12&uci=a!c&btvi=6&fsb=1&dtd=61657
* Stalno insistiranje na savršenstvu – šalje poruku da greške nisu dozvoljene;
* Poređenje sa drugima – narušava djetetovo samopouzdanje;
* Etiketiranje – npr. “ti si lijen” ostaje mnogo duže u glavi nego što mislimo.
Ukoliko učenje postane prostor u kojem se dijete stalno dokazuje, ono će kad-tad izgubiti osjećaj da vrijedi bez spoljne potvrde.
Ako ste do sada forsirali, niste loš roditelj, učite
Niko onog trenutka kada je postao roditelj nije dobio priručnik sa uputstvima kako se biva roditelj. Kao što ni dijete, ni mi ne možemo biti savršeni i u redu je da griješimo. Ako ste do sada koristili metode koje su više forsirale nego podržavale, to ne znači da ste loš roditelj. Trenutno čitate ovaj tekst i to znači da ste roditelj koji se trudi da nauči kako da postupa drugačije i zato pohvaljujemo vaš trud.
Promjenu možete početi tako što ćete rečenicu “Zašto nisi dobio/dobila pet?” pretvoriti u “Šta ti je bilo teško?”
Ili rečenicu “Trebalo bi da učiš” pretvorite u “Kako želiš da organizuješ učenje danas?”
Dijete koje osjeti da je voljeno čak i kad pogriješi, razvija osjećaj da vrijedi ne zbog rezultata, već zbog onoga što jeste.
Zaključak: Učenje ne mora da boli
Kada dijete ima prostor da istražuje, uči onako kako njemu odgovara i zna da je sigurno čak i kad nešto ne zna, učenje prestaje da bude mučenje.
Roditelji, ne treba da budete savršeni, dovoljno je da budete prisutni, da čujete dijete i da budete podrška na putu sticanja znanja. Povjerenje, sigurnost i podrška rade mnogo više od kritike.
Podrži učenje i razvoj radnih navika kod djece korisnika usluga Udruženja “Nova generacija”.
Ako vjeruješ u moć znanja, razumijevanja i podrške, pomozi nam da zajedno mijenjamo živote djece. Svaka donacija pomaže nam da djeci koja koriste naše usluge obezbijedimo prostor za učenje, razvoj radnih navika i drugih vještina koje će im pomoći da žive kvalitetniji život.
Donirajte putem platforme www.stitnovegeneracije.com.
Više o Udruženju “Nova generacija” saznajte na www.novageneracija.org.
Izvor: Nezavisne
