Nisu svi spremni da pogledaju u sebe. Nisu svi naučeni da ranjivost nije slabost, već snaga. A nisu ni svi roditelji bili spremni da budu roditelji, barem ne emocionalno. I to najčešće najviše boli one koji su najneviniji – njihovu djecu.
U svojoj praksi susrećem mnoge odrasle ljude koji dolaze na terapiju zbog nečega što nikada nije bilo “njihovo”, već naslijeđeno. Nerijetko to bude majčina neproživljena trauma, očev bijes koji nikad nije naučio drugačije, ili porodica u kojoj su emocije bile luksuz. I često, kada pitaju: “Zašto ja ovo sve osjećam, kad ja nisam kriva?”, moj odgovor bude tih, ali jasan: “Zato što je neko morao da prekine lanac.”
Ko su ljudi koji nikada neće otići na psihoterapiju?
To su često oni koji vjeruju da je terapija za “lude”.
Koji su naučeni da se ne žali, da se trpi, da se gura pod tepih.
To su oni koji će reći: “Nemaš ti šta da se žališ, imaš sve.”
Koji će izbjegavati sopstvene emocije, ali ih istresati na sve oko sebe.
Oni koji su ponosni na svoju “snagu”, a zapravo se iza nje krije ogromna unutrašnja praznina i nakupljen strah.
To su ljudi koji neće otići na psihoterapiju jer bi to značilo da moraju priznati da ih je nešto povrijedilo.
A to im niko nikada nije dozvolio – pa ni oni sebi.
A šta se dešava s njihovom djecom?
Njihova djeca preuzmu ulogu terapeuta.
Postanu “posrednici mira”, “tihi pomagači”, “emocionalne spužve”.
Uče da čitaju raspoloženja, da paze šta će reći, da ne talasaju.
Preuzimaju odgovornost koja nije njihova.
I često, vrlo rano, zaborave na sebe.
Dijete majke koja je trebala psihoterapiju često postane žena koja nosi krivicu, stid, hronični umor i osjećaj da nikad nije dovoljno dobra.
Ili muškarac koji ne zna kako da pokaže tugu osim kroz ljutnju ili povlačenje.
To su ljudi koji se jednog dana nađu u mojoj sobi, sjede preko puta mene i kažu:
“Ja ovo više ne mogu.”
I to je, zapravo, početak ozdravljenja.
Zašto je važno da to ne prećutimo?
Zato što je istina da nas roditelji povrijede – iako nas vole.
Zato što ljubav nije dovoljna ako nije svjesna, ako ne zna da se izvini, ako ne prepoznaje štetu.
Zato što generacije šute, pa jedna odluči da više neće.
Da neće da njena djeca odrastaju s istim teretom.
Da neće da ponavlja obrasce.
Da neće da bude “jaka”, nego stvarna. Autentična. Prisutna.
Zato, ako si dijete roditelja koji nikad nije otišao na psihoterapiju – znaj da to nije tvoja krivica.
Ali jeste tvoja odgovornost da sebi daš ono što nisi dobila.
Da izađeš iz uloge emocionalnog terapeuta sopstvenim roditeljima.
I da postaneš roditelj – sebi.
Jer ti to možeš.
Jer ti to zaslužuješ.
I zato što neko mora da prekine tišinu.
Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut
Izvor: Nezavisne
