Grad svjetlosti, umjetnosti, mode i svega onoga što čovjek može, i ne može, da zamisli. Pariz, toliko veličan u knjigama, filmovima i snovima, često skriva i jednu manje sjajnu stranu: hladnu oholost svojih stanovnika.
Ako do sada niste imali prilike da posjetite jedan od najljepših gradova Evrope, mnogo toga ste propustili. Ajfelova kula, Notr Dam, Luvr, Trijumfalna kapija i bezbroj drugih znamenitosti samo su djelić onoga što ovaj grad nudi. Svaka ulica, svaki trg priča svoju priču, nosi dah prošlih vremena i garantuje vam nezaboravne trenutke.
Naravno, mnogi će vam kad pomenete Pariz, uzdahnuti i reći:
“Prelijep je, ali prljav”.
Da, ako zalazite u kvartove koje turisti rijetko posjećuju, možda ćete vidjeti drugu stranu metropole. Ali zar zaista idemo u gradove snova da bismo analizirali čistoću uličica? Naravno da ne, makar, ne bi trebalo da tako bude.
Ipak, ako poznajete nekoga ko je bio u Parizu, velike su šanse da ste čuli i priče koje nisu toliko bajkovite. O konobarima koji vas prezirno odmjeravaju čim otvorite usta i izustite riječ na stranom jeziku. O recepcionerima koji se ponašaju kao da im kvarite dan time što ste uopšte zakoračili u hotel. O taksi-vozačima koji će na vas vikati jer samo želite da podesite sjedište, prodavcima karata za gradski prevoz, prodavcima suvenira.. svima onima koji vas gledaju kao nužno zlo, a ne kao dobrodošlog gosta.
Zašto je to tako?
Nepristojnost i otresitost Francuza nije nova pojava. Čak i veliki Fjodor Mihajlovič Dostojevski, u svom romanu “Kockar”, nije mogao da odoli da kroz lik francuskog plemića markiza De Grijea oslika osobine koje su vijekovima pratili francuski karakter: hladnoću, oholost i bezosjećajnost. Njegov portret nije bio slučajan, već odraz šireg osjećaja nepouzdanosti i prepotencije koji se, čini se, i danas provlače kroz ponašanje jednog djela francuskog društva.
Vijekovima se u književnosti, istoriji i anegdotama provlači ista crta: Pariz možda nosi svjetlost na svojim ulicama, ali na licima mnogih Parižana često vidimo sjenke predrasuda i nadmenosti.
Da li ovakvo ophođenje može da pokvari generalni utisak o Parizu? Apsolutno.
Niko ne želi da mu zabrane da sjedne u restoran ako ne poruči hranu. Niko ne želi da mu konobar samoinicijativno traži bakšiš, kao da je gost dužan da ga nagradi samo zato što je uopšte poslužen. Niko ne želi da ga opsuju na romantičnom francuskom zato što je odlučio da plati kešom umjesto karticom. Niko ne želi da za novac koji troši doživi neprijatnost, nipodaštavanje ili hladan prezir.
Jer na kraju dana, svi mi na putovanjima tražimo isto, osmjeh, ljubaznost i onaj mali osjećaj da smo bar na trenutak, dobrodošli.
Pariz će vas očarati svojom ljepotom, u to nema sumnje. Ali da li će vas osvojiti ljudima? To, nažalost, ostaje pitanje bez jednostavnog odgovora. Možda je najveća ironija u tome što grad koji je svijetu poklonio ljubavnu pjesmu “La vie en rose”, često sam zaboravlja da svoje posjetioce pogleda ružičastim naočarima.
Jer na kraju, nije važno koliko je kula visoka, koliko je muzej bogat ili koliko je most star. Važno je ono što ostane u srcu kad se svjetla ugase. A srce Pariza, koliko god bilo prelijepo na razglednicama, ponekad zna da bude suviše hladno za one koji dolaze puni snova i očekivanja, prenosi Kurir.
