OTPORNOST kod djece ne razvija se tek kada prohodaju ili progovore.
Temelji emocionalne snage, samopouzdanja i sposobnosti prilagodbe počinju se stvarati već u najranijem djetinjstvu, kroz svakodnevne, male i dosljedne postupke roditelja. Svaki način na koji roditelji tješe, reagiraju i podržavaju svoju djecu utječe na njihovu sposobnost da se jednog dana suoče s izazovima života.
Psiholozi naglašavaju da se otpornost ne nasljeđuje, već izgrađuje kroz okruženje i odnose koje dijete ima s odraslima, posebno s roditeljima ili skrbnicima. Način na koji roditelji sami upravljaju stresom i kako potiču djecu na istraživanje svijeta važni su u svakom koraku razvoja.
Temelji otpornosti grade se i prije prve riječi
Prema kliničkoj psihologinji dr. Ashleigh Powell, otpornost se počinje razvijati unutar prve veze koju dijete stvara – one s roditeljem. Čak i prije nego što beba počne govoriti, njezin mozak uči kako se nositi s emocijama kroz odnos sa skrbnikom. Svaki put kad roditelj utješi bebu koja plače, mozak uči da se neugodni osjećaji mogu prebroditi i da suza ne znači kraj.
Topla reakcija jača osjećaj sigurnosti
Dr. Powell objašnjava da otpornost počinje već od rođenja jer beba uči kako regulirati emocije zajedno s roditeljem. Taj proces naziva se koregulacija – kada roditelj pruži djetetu utjehu i podršku da se smiri i nastavi dalje. Pogled, smireni ton glasa i ljuljanje u naručju šalju poruku da je sve u redu. Kroz takve trenutke stvara se sigurna privrženost, koja kasnije postaje temelj neovisnosti i otpornosti.
Svaka suza je prilika za učenje
Kad beba doživi snažnu emociju, roditelj može pomoći djetetu da je prepozna i nauči se s njom nositi. Iako dijete još ne govori, imenovanje emocije i smirujuće riječi pomažu mu da se osjeća razumjeno. Rečenice poput “Prestrašio te taj zvuk, ali sad si na sigurnom” uče dijete da su emocije prolazne i da ih može savladati uz podršku.
Ritam dana daje osjećaj sigurnosti
Rutine su djeci iznimno važne. Predvidivost smanjuje stres i daje osjećaj kontrole. Svakodnevne navike poput uspavanki, maženja prije spavanja ili zajedničkog doručka pružaju djetetu poznat ritam koji umiruje živčani sustav. Dr. Powell kaže da upravo te sitnice grade emocionalnu stabilnost u djetetu.
Ponekad je važno ne pomoći odmah
Psihoterapeutkinja Charlotte Cook ističe da je važno pustiti dijete da se malo pomuči, kada je to sigurno. Frustracija, poput pokušaja da složi kockice, nije nešto od čega dijete treba odmah spasiti. Umjesto da sve napravimo umjesto njega, treba mu dati prostor da pokuša, pogriješi i nauči iz toga.
“Kad roditelji previše pomažu, djeca ne razviju samopouzdanje jer ne uče kako se nositi s neuspjehom”, kaže Cook. Roditelji mogu ostati uz dijete i ohrabriti ga rečenicama poput: “Znam da je teško kad nešto ne ide. Pokušaj opet.”
Djeca uče gledajući nas
Roditeljski primjer najjače utječe na razvoj djeteta. Ako roditelj odustane na prvu prepreku, dijete to vidi i usvaja kao obrazac. Ako roditelj pokaže strpljenje, upornost i mir u teškim situacijama, dijete će to upiti i kasnije primijeniti.
Kao što naglašavaju Powell i Cook, otpornost se gradi u sigurnom, predvidivom i brižnom okruženju. Svaka nježna reakcija, svaki trenutak kada je dijete shvaćeno i podržano, pomaže mu da razvije samopouzdanje i emocionalnu snagu za životne izazove koji ga čekaju.
Izvor: Index
