12.7 C
Travnik
Srijeda, 22 svibnja, 2024
NaslovnicaRegijaBaby Lasagna je na Euroviziju došao slučajno. To najviše govori o Hrvatskoj

Baby Lasagna je na Euroviziju došao slučajno. To najviše govori o Hrvatskoj

KADA se pitate zašto mladi odlaze iz Hrvatske – dosta je podsjetiti da je Baby Lasagna na Eurosong došao slučajno, kao rezerva, jer ovom zemljom u svim segmentima upravljaju uglavnom grupe dosadnih misaono sredovječnih muškaraca naslonjenih na državni novac, a koji uopće ne shvaćaju u kojem stoljeću živimo.

Eurosong je puno više od glazbe, tu se upetljava sve – od politike, regionalnih savezništava do mode, pa ne treba nešto žaliti jer je Marko Purišić a.k.a. Baby Lasagna s izvrsnom pjesmom i najviše glasova publike drugi na Eurosongu. Kako je mladi glazbenik sam mudro rekao: “Neće ti žiri dolaziti na koncerte.”

Problem je negdje drugdje – problem je u tome što po hrvatskom stručnom žiriju Baby Lasagna uopće nije trebao biti na Eurosongu! Tu je upao gotovo slučajno, kao rezerva kojoj se posrećilo. Podsjetimo se – HRT je u siječnju objavio popis 24 pjesme koje su se trebale natjecati na Dori, natjecanju čiji pobjednik nastupa kao hrvatski predstavnik na Eurosongu. Složit ćemo se – dvadeset četiri pjesme je puno. U neka starija vremena to bi se zvalo trostruki LP album. 

Mlad, inovativan i talentiran – u Hrvatskoj nije nešto što se cijeni

Među te 24 pjesme nije bilo Marka Purišića. Službeni je HRT-ov žiri zaključio da pjesma nije dovoljno dobra – bila je 25 po redu, prva rezerva. Purišić je na Doru došao pukim slučajem, jer je pjevačica Zsa Zsa iz nekih svojih razloga, nebitno kojih, odustala od natjecanja.

To vam je sve što trebate znati o tome zašto Hrvatskoj ide kako ide i zašto mladi u tolikom broju napuštaju Hrvatsku. Ovo što se dogodilo Marku Purišiću, gdje je bio ispod liste prolaznosti, nije nikakav izuzetak. To je nešto što se u Hrvatskoj događa na dnevnoj razini – u politici, u privredi, u upravi, školstvu, bilo gdje. Izuzeci gdje se probije kvaliteta, posebno kvaliteta mladih, više su slučajnost nego pravilo.

Marko Purišić i njegov tim su znali posao – ne samo napisati i otpjevati pjesmu, već i oformiti priču, nastup, posložiti društvene mreže. Napravili su sve što je potrebno kako bi se u 2024. godini došlo do globalnog uspjeha. Uspjeha koji im osim slave donosi i zaradu – jer i oni, kao i svi mi, moraju platiti račune, hranu, odjeću, stan, registraciju automobila… A to mogu samo ako su uspješni, ako ih se sluša, ako im se dolazi na koncerte, ako ih se vrti po društvenim mrežama. 

Tržište glazbe je iznimno kompetentno, svaki dan se pojavljuje netko novi, svaki dan ima hrpa novih pjesama i za uspjeti na europskom tržištu – morate biti iznimno, ali baš iznimno kvalitetni.

Zašto bi se na HRT-u uopće zamarali, plaća ionako stiže

S druge strane, tko je bio taj koji je odlučio da je Marko Purišić nedovoljno dobar za Doru? Stručni žiri HRT-a, javne televizije koja ima zakonom zajamčeni prihod. Drugim riječima – plaća je zajamčena pa ako i nemaju ni jednog jedinog gledatelja ili slušatelja. Svaki mjesec novac građana dolazi na račun HRT-a i plaće se dijele – pa što bi se netko uopće opterećivao novim glazbenim stilovima? Novim oblicima nastupa? Vrhunskom produkcijom? 

Daj ti lijepo kako je bilo u prošlom stoljeću – nađimo neki pjesmuljak koji će se dobro vrtjeti na radijima s nacionalnom koncesijom. Netko od poznanika ili prijatelja u stvaralačkoj krizi od kraja prošlog stoljeća će dobiti koji eurić za autorska prava, ljudi će biti zahvalni, kakav, molim vas, mladac s Rim Tim Tagi Dim!
Stvar nije vezana samo za glazbu

Lako bi bilo da je to vezano samo za glazbu. Vezano je u nas za sve. Uzmite politiku. Pitajte Plenkovića, Milanovića, Grmoju, Penavu, bilo koga od njih, neko pitanje vezano za 2024. godinu. Utjecaj umjetne inteligencije na radna mjesta. Zastoj međunarodne trgovine zbog ratova i kriza. Autorska prava na digitalnom sadržaju. Promjene želja i ponašanja turista. Rad od kuće ili hibridni rad. Fleksibilno radno vrijeme.

Prilagodbu javnih službi takvom radnom vremenu građana.

Pokušajte zamisliti bilo kojeg našeg političara u razgovoru sa sposobnom, odgovornom osobom mlađom od 30 godina. Možete li uopće zamisliti takav razgovor? Sjećate se, izbori su bili nedavno – jedne jedine poruke ovih jačih stranaka namijenjenih mladima? 

Pola onih koji su sada ušli u vladu pričaju o prošlosti koja se dogodila prije nego što se ljudi koji danas imaju 30 uopće rodili! Što oni uopće mogu ponuditi nekom ekvivalentu Marka Purišića u bilo kojem drugom području – inženjerstvu, inovacijama, građevini, elektronici, informatici, filmu?

Hrvatska ne voli promjene

Pokušajte napraviti bilo koju promjenu u državnoj ili javnoj upravi, a da se ne pojavi hrpa doslovno uspaničenih ljudi koji ponavljaju: “Ali, mi tako radimo!”, braneći rukama i nogama besmisleni poslovni proces koji je netko posložio u drugoj polovini prošlog stoljeća.

Pogledajte čak i privatne firme, koliko je stotina i tisuća firmi koje bi propale da nema države, da nema javne nabave i da nema državnih narudžbi. Koliko je u takvim firmama bitno imati stručnjake, a koliko umrežene likove koji idu na ručkove s “pravim ljudima”?

U Hrvatskoj, zemlji gdje je država i državno financiranje sve, a znanje i kvaliteta ništa, u bilo kojem segmentu ljudi poput Marka Purišića su prije izuzetak nego pravilo. Da se nije dogodio slučajni odustanak jedne sudionice, ove divne priče zadnjih nekoliko mjeseci ne bi bilo.

Nitko na HRT-u neće, naravno, dati ostavku – zašto bi, pa plaća stiže svaki mjesec, sabor je to zakonom omogućio. Sabor u kojem opet sjedi samo jedan mlađi od 30. I koji će svoje plaće uredno dobivati naredne četiri godine, pa i dulje, samo ako se dovoljno umile predsjedniku stranke.

Priča o Baby Lasagni je priča o Hrvatskoj

U državi gdje ne prolazi novo, gdje ne prolazi kompetencija i znanje, gdje o svemu na ovaj ili onaj način odlučuje politika koja upravlja podjelom javnog novca – u takvom svijetu obično, uz nekoliko izuzetaka, vrlo malo žena ili mladih, vladaju umreženi muškarci srednjih godina, pogleda uperenog u prošlost. O sudbinama ljudi, gradova i cijele države odlučuje u njihovim privatnim kružocima na ručkovima i večerama.

Znate što je najveći farsa u svemu tome? Ovih dana će sva ta naša misaono sredovječna (jer nije stvar fizičkih godina, nego starosti u glavi!) društvena elita pokušati dobiti koji bod popularnosti na račun Marka Purišića i njegove pjesme Rim Tim Tagi Dim.

Bit će tu politička elita zapela u ratovima prošlog stoljeća, glazbena elita zapela u šlagerima prošlog stoljeća i gospodarska ekipa zapela u socijalističkom “država pomozi”. Upravo će oni koji su uzrok tome da su stotine tisuća ljudi otišli iz ove države pokušati dobiti pokoji bod popularnosti na pjesmi koja govori o odlasku iz svog rodnog kraja.

A vi pokušajte pogoditi koliko ćemo na popisu 2031. imati stanovnika ako i dalje mladi i talentirani, kao što je Marko Purišić, budu imali mogućnost za uspjeh – samo slučajno, ako netko stjecajem okolnosti odustane. Priča o Baby Lasagni je u mnogočemu priča o Hrvatskoj.

Možda smo je i zato prihvatili puno jače i osobnije nego samo jednu dobru pjesmu. Priča je to o državi gdje kvalitetna osoba može uspjeti ne zbog sustava, nego unatoč sustavu koji ju je htio ostaviti ispod crte.

Izvor: Index

spot_img