Većina korisnika ovog hercegovačkog doma za starije je iz Hrvatske. Jeftinije im je, no to nije jedini razlog

Mato je neki dan bio tužan. Inače nije takav, iako sjedi u kolicima i ima punih 90 godina.

Živi u Domu za stare i nemoćne u Ravnom, mjestu u istočnoj Hercegovini. Prolazio je ravnatelj ustanove pokraj njega i pitao ga “Mato, što je bilo?”.

– Okasnio sam u školu – rekao mu je Mato.

– Najedit će se otac i mater…

Ako Bog da, svi ćemo doživjeti starost jer to uvijek želimo jedni drugima kad čestitamo rođendane. Zaželimo dobro zdravlje i dug život. Krug života se zatvori, mnogi se stariji vrate u djetinjstvo i proživljavaju te dane kao da se upravo odigravaju.

Tako i u Domu u Ravnom – dođete i vidite svoju budućnost. Ako Bog da, i mi ćemo postati Mato.

I Bože daj da budemo imali skrb i ljude ovakve kao u domu u Ravnom. Osoblje čini njih 24. Jedva sve stižu, ali uspijevaju. Institucija u kojoj su svoj smiraj našli i brojni stanovnici s hrvatske strane granice, jer smještaj u rijetkim domovima po Dubrovniku i okolici je izuzetno teško pronaći, a i znatno je skuplji, jedva se financijski pokriva, nedostaje osoblja, ali voljom i požrtvovnošću uvijek se nađe izlaz, piše Ljportal.

Dragan Brajković ravnatelj je od kolovoza prošle godine. Po struci je medicinski tehničar i nije tipičan čelni čovjek: sudjeluje u svim poslovima, pomaže oko korisnika, obilazi ih i najmanje je u svom uredu.

Stariji ljudi su kao djeca, nema laži ni računice u njih. Odmah im pročitate na licima koga vole i tko je dobrodošao, a tko nije. Tako kad vide Dragana, razvuku im se lica u širok osmijeh.

– Svako jutro dođe i pita treba li što – kaže 81-godišnja korisnica Marta Njavro iz Čibače, mjesta u Župi dubrovačkoj.

– Odlično mi je ovdje, ne može biti bolje. I hrana i usluga, a posebno naš ravnatelj!

Glavna (i jedina) medicinska sestra Vesna Marković kaže da su za Božić bili kompletni tek kad su se iz svojih obitelji vratili u dom i zagrlili sve te ljude o kojima se brinu. Mnogi su korisnici bili kod svojih, oni koji su mogli proveli su nekoliko dana sa svojim bližnjima, pa se vratili u svoju veliku obitelj u Ravno.

Tu veliku obitelj upotpunjava i Goran Azinović, socijalni radnik. Svaki dan obilježe neki međunarodni dan ili nečiji rođendan, koji se uvijek slavi uz tortu i čestitke.

– Ima dosta ljudi iz Ravnog koji nemaju nikakve obveze i dođu obići i družiti se s našim štićenicima – ističe Goran.

Kaže i da svaki dan iza objeda mole krunicu. Imaju i kapelicu u domu. Okupi ih se po 30 za stolom u molitvi, u dijelu koji je nedavno zatvoren kao lođa jer mnogi vole izaći ispred zgrade i družiti se. Zgrada je smještena izvan tog hercegovačkog općinskog središta, oko nje nema ničeg osim brda obraslih makijom.

Devedesetogodišnja Dušanka Sekulo je stanarka dvije i pol godine. Došla je sa suprugom koji je bio bolestan i preminuo je. Sad je u sobi s dvije cimerice, Janjom i Slavkom.– Ovdje nam je u domu savršeno. Da nema njih troje, ne bi sigurno bilo tako – kaže, misleći na Dragana, Vesnu i Gorana, ali i na sve ostale.U sobi u grastama raste prekrasno cvijeće koje vole i nabavljaju sve tri, a najviše ih zalijeva Dušanka jer je ona jedina pokretna.Tu su i vrijedne njegovateljice i njegovatelj, fizioterapeut Tiho Goluža, kuharice Daniela Martić i Bojana Milošević, dok Branka Obradović radi u praonici. Spremačice prostor održavaju savršeno čistim, nema mirisa tipičnih za ovakve ustanove.Zgrada je prizemna, što olakšava pristup sobama i svim drugim prostorijama. Na hodniku smo sreli Stojku, jednu od veselijih štićenica, i malo zaplesali.Drago Perušina došao je iz Dubrovnika posjetiti majku Anu koja živi u Domu. Inače je 90 posto korisnika iz Dubrovnika i okolice, pogotovo Dubrovačkog primorja i južnodalmatinskih otoka.

Cijene nisu povoljne za stanovnike BiH. Za pokretnog korisnika plaća se 1200 maraka (600 eura), za nepokretnog i dementnog, po novom, 1600 maraka (800 eura). Morali su malo korigirati cijene, kažu, jer je sve užasno poskupjelo.– Mama je htjela u dom, posebno otkad je otac umro. U Gradu je gužva u domovima, čeka se po pet-šest godina na mjesto. Onda sam došao tu, pogledao i zvao me ravnatelj.Doveli smo mamu i hvala ti Bože, da je ovdje. Došla je u petom mjesecu prošle godine, stvari s njezinim zdravljem idu nabolje – ističe Perušina.– Svaki dan zove sedam-osam ljudi i pita ima li mjesta – kaže Brajković i dodaje:– Nama je najbitnije da su korisnici zadovoljni jer su oni na prvom mjestu. Imamo odnos prema njima kao da su naši roditelji. Rodbina je zadovoljna. Vrlo je velika potražnja za smještajem. Da imamo još sto kreveta, bili bismo puni.Kapacitet je 18 soba s po tri kreveta, a imaju i tri apartmana s po jednom osobom i dva bračna para. Proširenje doma prevelika je investicija da bi se ostvarila u dogledno vrijeme.– Ovo je veliki pogon, a imamo ljude “u knap”. Trebalo bi nam još malo ljudi, ali ne možemo ih platiti.Režije su jako skupe, a i hrana, koja je kao u restoranu. Ima stvari koje su jako poskupjele i bili smo primorani podići cijene – govori ravnatelj.– Ali, ljudi dolaze s osmijehom na posao – tvrdi naš sugovornik.Devedeset posto djelatnika dolazi iz 40 kilometara udaljenog Stoca, pa tako i Vesna.– Trideset posto štićenika je dosta bolesno, dok su drugi boljeg zdravlja – kaže glavna medicinska sestra.U svojoj osmosatnoj smjeni ne staje i odradi sve što je potrebno, previjanja, hranjenja, presvlačenja, pripremu terapije…Njegovateljice Anđelina Marić i Ljiljana Kovačević bile su u sobi Ruže Kukrike kad smo je posjetili. Ruža će, ako Bog da, 1. travnja ove godine napuniti sto godina. Do neki dan je bila na nogama, ali otkad je pala, malo ju je strah hodati sama. Voli slušati pjesme posvećene Gospi.

Ruži će brzo punih sto, a ima ih u domu kojima je jedva 55. To je život, jednostavno opisuje ravnatelj.Jedna od mlađih osoba koja je teško pokretna uslijed multipla skleroze je Izabela Memagić, 1968. je godište. Pored nje je smještena njezina majka Franciska, koja se zbog moždanog udara više nije mogla brinuti o kćeri.Imaju samo riječi hvale za dom i osoblje, a često ih posjećuje kći i sestra, udana u Ston.Antica Grčić i Vesna Drlje sjede u svojim kolicima pred glavnim ulazom u dom. Antica je iz Majkova, sela u Dubrovačkom primorju, dugo je godina radila u “Orlanda” na Stradunu. Nema joj još 70, a Vesna iz Mostara tek je napunila 61.– Sve je odlično. Imam društvo. Kad djeca hoće da idemo s njima doma, onda nas puste. Bila sam za Božić s njima doma. Ovdje je dosta ljudi iz Primorja – kaže Antica.Pero Perović bio je vozač u dubrovačkom autobusnom prijevozniku “Libertasu”, živio je blizu Studentskog doma u Gradu, a u domu je freško, otkad je slomio nogu. Ima tome dva mjeseca. Šezdeset i pet mu je godina.– Čekam fizioterapeuta – kaže i priča kako je pošao u mirovinu i da je “problem kad čovjek ništa ne radi”.– Mora prohodati ubrzo! – hrabri ga Dragan, kao i sve ostale štićenike.Ostavili smo ih nakon što smo zajedno objedovali sjajan objed, baš kao u restoranu. Nadamo se ponovnom viđenju, 1. travnja, ne radi prvog aprila nego zbog Ružina stotog rođendana. 

Izvor:Večernji list.ba