6.9 C
Travnik
Četvrtak, 22 veljače, 2024
NaslovnicaSportHrvatska je ubojita u napadu, ali na golu ima problem. Mogao bi...

Hrvatska je ubojita u napadu, ali na golu ima problem. Mogao bi je skupo koštati

ZANOS, polet, agresivnost, kreacija, atrakcija. To su samo neki od pojmova koje se nakon dugo vremena veže uz hrvatsku rukometnu reprezentaciju, a nju s klupe na Euru u Njemačkoj vodi Goran Perkovac, nekada slavni rukometaš. Hrvatska je dosad ostvarila dvije pobjede, protiv Rumunja i Španjolaca, a zbog pomalo nespretne završnice te remija 28:28 s Austrijancima, u drugu će fazu natjecanja prenijeti samo jedan bod.

Iako Hrvatska u posljednjih deset godina nije bila ni blizu uspjeha iz prethodne dekade, ipak je i dalje bila blizu svjetskog i europskog vrha, s povremenom medaljom makar s europskih prvenstava. Međutim, igra je – pogotovo u posljednje vrijeme – bila gotovo pa zamorna i mučna. Od svih kandidata za medalje, Hrvatska bi redovito bila ekipa koja bi postizala najmanje golova, uz duge napade, puno zamjena te dojam nekog starinskog, anakronog rukometa. Toga više nema.

Hrvatska je, kako po golovima tako i po atraktivnosti igre, u samom vrhu ovoga prvenstva, a velik dio zahvala ide upravo na konto novog izbornika, pod kojim gledamo nešto sasvim drugačije na parketu. Stoga ćemo provjeriti: koliko je ova Hrvatska drugačija od one koja je igrala na Euru prije dvije godine?

Na prvu, velike razlike

Prva, osnovna i ogromna razlika jest u broju golova. Iako tri utakmice, koliko je Hrvatska dosad odigrala u Njemačkoj, nisu uzorak potreban kako bi se bilo što definitivno tvrdilo, postoje barem snažne indikacije.

Podaci nam kažu da je Hrvatska dosad postigla 39, 28 i 31 gol te je s 98 postignutih golova treća momčad prvenstva. Samo su Švedska i Danska postigle više, po točno 100 golova. U prosjeku, to je gotovo 33 gola po susretu, čemu je, dakako, najviše pridonijela visoka pobjeda protiv Španjolske.

Prije dvije godine Hrvatska je po susretu postizala 26.5 golova, uz Rusiju daleko najmanje od svih reprezentacija koje su sudjelovale u drugoj fazi natjecanja. Da nije bilo utakmice protiv poluraspadnute Ukrajine, kada su naši rukometaši postigli 38 golova, Hrvatska bi bila još niže.

To je ujedno i jedina utakmica na kojoj je rukometna reprezentacija postigla više od 27 golova, nešto što je na aktualnom natjecanju uspjela u sve tri utakmice. Potpuno je stoga jasno da je ova reprezentacija napadački puno potentnija od one prethodne, a pravo je pitanje – kako je to ostvareno?

Pozicijski su napadi nevjerojatno slični

Kako je kadar, pogotovo u vanjskoj liniji, prilično sličan – pa gotovo i istovjetan – onom prije dvije godine, ne treba čuditi da su i rješenja na postavljenu obranu slična ili ista. Nešto za što se hvalilo Perkovčevu momčad zapravo je ostalo isto, a to je organizacija igre za krilne pozicije.

Hrvatska je stvorila 13 akcija za krilne pozicije i realizirala 10, nešto više od četiri akcije po susretu, baš kao i prije dvije godine. Ta je reprezentacija i dalje među najslabijima na prvenstvu, a jedna Francuska, primjerice, ima i dvostruko više takvih proigravanja.

Najviše se napada završava šutom s 9 metara – 11 po susretu – a efikasnost od 40% nije bajkovita, ali ni grozna. Prije dvije godine bilo je gotovo isto. Slično se može reći i za napade koji završavaju prodorom (8 po utakmici) ili proigravanjem za pivota, kojih ima 10 po susretu.

Otprilike četiri puta po utakmici Hrvatska izvede kontru ili zaradi udarac sa 7 metara, a doista je nevjerojatno – isto tako je bilo i prije dvije godine. Jedina velika razlika je ta da su hrvatski igrači dosad postigli već 5 pogodaka na prazan gol, a prije dvije godine toga i nije bilo.

Hrvatska je malo povećala frekvenciju udaraca – sada je na 44, a prije dvije godine bila je na 42 – što je i dalje prilično malo. Od ekipa koje su dosad postigle preko 90 golova, a takvih je devet, te su redom upravo to momčadi od kojih se očekuje borba za medalje, Hrvatska je uputila 131 udarac.

To je tri udarca po utakmici ispod prosjeka, a samo Slovenija ima manje – ukupno 124. Hrvatska nema bombardere s vanjskih pozicija te ako napad nema brzo rješenje u vidu prodora ili proigravanja linije, napadi postaju duži, a vanjski šut nepoželjna nužnost. Pravo je pitanje: otkud onda svi ti golovi?

Brutalna hrvatska efikasnost

Ako nema prave interpretacije, statistika uvijek vara, a upravo je hrvatska rukometna reprezentacija najbolji dokaz toga. Najveća razlika ove i prethodnih reprezentacija je velika efikasnost. S gotovo 75% efikasnosti udaraca, Hrvatska je prva momčad Eura, ispred Slovenije i Danske. Osim te dvije reprezentacije, samo još Švedska i Nizozemska imaju preko 70 posto šuta. Takva efikasnost je nešto što nije održivo, ali nije niti slučajna.

Jedna od interpretacija, pogotovo na malom uzorku utakmica, mogla bi biti da je Hrvatska dosad jednostavno imala sreće. Čak bi se, točnije rečeno, moglo tvrditi da španjolski vratari nisu mogli ništa obraniti pa stoga dolazi do inflacije golova i efikasnosti šuta.

Iako to nije potpuno netočno, sasvim sigurno nije jedini razlog. Dodatno treba uzeti u obzir da su vratari sve četiri reprezentacije bili ispodprosječni (svi su bili ispod 30 posto), što je sigurno doprinijelo realizaciji udaraca. Međutim, bilo bi jako nepošteno i netočno svesti cijelu jednadžbu na tu jednu varijablu.

Efikasnost Hrvatske dobrim dijelom dolazi iz bolje kreiranih prilika koje su plod drugačije igre. Jači tempo igre, brzi centar i općenito užurbanost igre doprinijeli su tome da najjači hrvatski aduti – prodori i igra na pivota – postanu brutalno efikasni.

Hrvatski prodori su sada ubojiti, a bili su tupi

Hrvatski vanjski igrači, redom svi osim Duvnjaka, prije svega su brzi i prodorni igrači, a ne bombarderi s velike udaljenosti. Zato će hrvatska igra uvijek biti orijentirana na prodore, proigravanja te igru na pivota, a svi ti elementi bili su dosad i više nego dobri. Njima jako pogoduje pojačavanje tempa jer se tada igra protiv nepotpuno postavljene obrane, što uvjetuje povoljne situacije baš za prodiranje na liniju.

Hrvatska je dosad iz prodora postigla 22 gola iz 23 situacije, što je doista nevjerojatno jer prosjek prvenstva je na kakvih 70 posto. Samo za usporedbu, prije dvije godine sa 62 posto učinkovitosti iz takvih situacija bila je jedna od najlošijih na prvenstvu. Tada su se prodori forsirali na potpuno postavljene obrane, što srećom više nije slučaj.

Dodatno, postotak igre pivota (26 golova iz 31 pokušaja) je kakvih 10-ak posto iznad prosjeka. Jedan od razloga su nešto slabiji protivnički vratari, ali puno više je do ubrzanja igre. Tada pivoti imaju bolje situacije koje dolaze – sportskim rječnikom – nakon polukontre i igre na polupostavljenu obranu. Da bi se do njih došlo, potrebno je igrati brzo, a to Hrvatska sada igra. 

Hrvatska i dalje ima problem s potpuno postavljenom obranom jer joj je vanjski šut među slabijima. Tom problemu, nažalost, nema lijeka čisto iz kadrovskih razloga, ali postoji još jedan problem koji također baštinimo iz prošlosti, a taj je još veći.

Ponovo su golmani slabi

Uz iznimku Mateja Mandića i njegovog prvog poluvremena protiv Austrije, hrvatski su vratari ponovo ispodprosječni, ako bismo se izrazili blago. Drže se na tek 25 posto obrana, čime je Hrvatska 17. momčad ovog Eura, s postotkom sličnim Rumunjskoj ili Farskim otocima. Gledajući po tome, Hrvatska je potpuno usporediva, pa čak i lošija, od one kakva je bila na prethodnim prvenstvima.

Samo za usporedbu, reprezentacije koje očekuju da će se boriti za medalje – redom Danska, Francuska, Njemačka, Island i Švedska – ostvaruju sve redom preko 30 posto efikasnosti vratara. Danski su golmani pritom na gotovo pa nestvarnih 43 posto.

Na ovom prvenstvu neće se moći doći do medalje s vratarima koji su značajno ispod 30 posto, tako da je jedan od uvjeta hrvatskog prolaska sljedeće faze značajno bolji učinak vratara. Bez toga, gotovo da nema nade, pogotovo ako se uzme u obzir da ne postoje nikakvi indikatori da su hrvatski vratari suočeni s težim udarcima od onih koje dopuštaju obrane Francuske ili Njemačke.

Što očekivati dalje?

Najlošija vijest za hrvatsku reprezentaciju svakako je ozljeda Ivana Martinovića, najvažnijeg desnog vanjskog, bez kojega će biti teško. Osim toga, sasvim je sigurno da će efikasnost hrvatskih napada pasti te će se ekipe prilagoditi bržoj hrvatskoj igri, kako je to često činila Austrija. Na te promjene Perkovac mora biti spreman. 

Dobra je stvar činjenica da je Perkovac jako dozirao minutažu ključnih igrača. Niti jedan naš važan igrač, a pogotovo vanjski, nije igrao preko sata i 40 minuta, što znači da svježine mora biti. Jedini koji su na terenu bili više od toga su krilni igrači i Zvonimir Srna, ali kod njih je potrošnja energije manja, pa ni to zapravo nije problem.

Hrvatska će igra i dalje ovisiti o jakom tempu i dobroj energiji, a najjači aduti ostaju prodori te proigravanje linije. Činjenica da su igrači odmorni koliko to već mogu biti, morala bi biti od velike pomoći. Zato baš u toj prvoj utakmici protiv Francuske, koliko god težak protivnik bio, Hrvatska ima dobru priliku. 

Sve u svemu, Hrvatska može i do medalje na ovom Euru uz vjerojatno dva nužna uvjeta: tempo igre ne smije pasti, a golmani moraju biti bolji.

Izvor: Index

spot_img