14 C
Travnik
Srijeda, 22 svibnja, 2024
NaslovnicaBiHTreba li nam uopće ovakva informatika?

Treba li nam uopće ovakva informatika?

PREMA programu cjelodnevne škole, učenici u Hrvatskoj trebali bi imati manje sati informatike. Program je predstavljen u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, a eksperimentalno će se provoditi u 50 škola.

Trebalo bi tu biti i šest novih predmeta, više tjelesnog, geografije, matematike i hrvatskog. Ne bi trebalo biti domaćih zadaća. Informatika se smanjuje na jedan sat tjedno.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja predstavilo je i objavilo Javni poziv osnovnim školama za podnošenje prijava za sudjelovanje u eksperimentalnom programu “Osnovna škola kao cjelodnevna škola”, koji će trajati četiri školske godine, a u njega će biti uključeni učenici od 1. do 8. razreda u 50 škola.

Hrvatska vrhunska na informatičkim olimpijadama

Dok se svijet nevjerojatnom brzinom informatički razvija, Hrvatska smanjuje broj sati tog predmeta. Manje je poznato koliko su hrvatski učenici informatički napredni. Ukupno je Hrvatska osvojila stotinu medalja na informatičkim olimpijadama, što je stavlja ispred većine zemalja u Europskoj uniji. Uglavnom ne zahvaljujući redovnoj nastavi informatike.

Upoznao nas je s tom činjenicom Vlado Lendvaj, predsjednik Hrvatskog savjeta informatičara. Inače, njegovo troje djece, sinovi Vilim i Dorijan te kći Dora, ruše brojne rekorde na natjecanjima znanja na razini županije, države, Europe i svijeta. Među uspjehe spadaju i medalje s informatičkih i prirodoslovnih olimpijada.

“Hrvatska nastupa na većini olimpijada. Iz informatike imamo 16 zlata, to je više od svih ostalih predmeta. Prije 25 godina nas nekoliko koji se bavimo tim natjecanjima smo vidjeli što nedostaje u sustavu, napravili smo sustav koji funkcionira s ciljem da počnemo osvajati zlata. Do tada je Hrvatska bila loša iz informatike, kao i iz svega ostaloga.

Zašto se nitko u Ministarstvu znanosti i obrazovanja nije sjetio nas pitati kako to čudo prenijeti u ostale predmete? Stalno se traže rješenja, sade se banane na Velebitu i pita se kako ne uspijevaju”, govori Lendvaj.

“Dok drugi programiraju, naša će djeca štrikati”

Otvorio je vrlo zanimljivu temu. Treba li nam ovakva informatika koja se provodi u hrvatskim školama? Većini starijih od 30, to su oni koji su početkom nultih imali informatiku kao izborni predmet, prva misao o informatici jest jedan (ili nijedan) požutjeli kompjuter na cijeli razred i gomila teorijskog učenja napamet.

Danas to ipak nije tako, neki pomaci su učinjeni, ali ako je suditi prema razgovoru s našim sugovornicima, daleko je to od idealnog.

Sadašnje konture informatike definirane su u Odluci o donošenju kurikuluma za nastavni predmet Informatike za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj. Ondje piše da su četiri osnovne domene u organizaciji predmeta. One su informacije i digitalna tehnologija, računalno razmišljanje i programiranje, digitalna pismenost i komunikacija te e-društvo.

Svaka od ovih stavki potanko je opisana te kurikulum djeluje obimno i kvalitetno. Samo izvođenje predmeta, dakako, ne ovisi samo o preporukama već i o mnogo drugih detalja. Radi se o kurikulumu koji je donesen dok je u ministrica obrazovanja bila Blaženka Divjak, koja za Index kaže da je ovaj smjer pogrešan i da ga se može opisati ovako: “Dok drugi programiraju, naša će djeca štrikati.”

Je li se kurikulum doista provodi kao takav u školama?

“Svaka škola ima barem jednu računalnu učionicu s 20-ak računala (osim malih područnih škola koje imaju broj računala u skladu s brojem učenika). Sve su škole opremljene još 2018. i 2019. novim računalima, a nabavljena su i prijenosna računala za nastavnike i posebno tableti za učenike.

Kurikulum je također suvremen (donesen 2018.) i druge su ga države od nas kopirale. Održavane su edukacije za nastavnike informatike do 2018.-2020., ali treba s tim nastaviti. I to ne samo za informatiku nego i za ostale predmete. Važna je potpora i razvoj kompetencija, a tek onda dolazi kontrola”, kaže Divjak.

Koliko se često održavaju edukacije za nastavnike informatike? Govorimo kako i to možda može biti problem.

“Svaka reforma i kvaliteta nastave počiva na učiteljima i, u pravu ste, edukacija je nužna. Bilo je puno edukacije 2018.-2020., što nam je jako pomoglo u pandemiji. Sada je već nekoliko godina edukacija premalo, a i sredstva za stručne skupove i opremanje škola su smanjena. To je izuzetno loše, posebno jer EU daje ogromna sredstva za digitalizaciju obrazovanja”, objašnjava Divjak.

Ipak, smatra da se ovdje radi o lošem smjeru države.

“Svako zanimanje i posao, ali i realan život, zahtijeva od ljudi da imaju temeljne digitalne kompetencije. To će se još pojačati i predviđanja su da će 90 posto poslova za 10 godina tražiti od ljudi da imaju digitalne vještine. Osim toga, živimo u vrijeme strelovitog uzleta umjetne inteligencije, koji trebamo moći razumjeti i s njom odgovorno raditi i živjeti.

Da ne govorim o potrebi da učimo djecu kako se ponašati kada su online, da budu sigurni. Na kraju, nije na odmet napomenuti da je IT industrija trenutno najpropulzivnija u Hrvatskoj i da tu imamo ogromnu priliku za razvoj”, objasnila je.

Akademik Budin: Tko su ti ljudi koji su rekli da treba ukinuti sat informatike?

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti donijela je izjavu “Važnost znanja i primjene znanja za provedbu nacionalne razvojne strategije RH do 2030. godine”. U njoj se naglašava da je uloga učitelja i nastavnika ključna. Predlaže se pokretanje projekta stručnog usavršavanja iz domene računalnog razmišljanja i programiranja učitelja i nastavnika svih tih predmeta u osnovnim i srednjim školama u sklopu stalnog profesionalnog razvoja.

O tome nam je govorio i akademik prof. emer. dr. sc. Leo Budin, inače umirovljeni profesor sa Zavoda za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave Fakulteta elektrotehnike u Zagrebu.

“Ukidanje informatike je u potpunom raskoraku sa Strategijom razvoja do 2030. godine. Ukidanje tog sata je nauštrb našeg razvoja. Priča se o umjetnoj inteligenciji, digitalnom upravljanju, to ne može bez ljudi koji poznaju te domene. A kod nas se ukidaju sati informatike umjesto da ih se poveća.

Tko je taj čovjek, tko su ti ljudi koji su rekli da treba smanjiti sate informatike? Postojala je radna grupa koja je prihvatila novi kurikulum. Ali tko su oni koji tome oponiraju. Volio bih znati poimence tko je to učinio i tko radi štetu našem razvoju”, dodaje.

Kaže da je druga tema to što se predmet informatike kod nas izvodi loše.

“To se ne izvodi kako se treba izvoditi. Zašto se ne organizira sustavno obrazovanje nastavnika, ne samo informatike nego i ostalih prirodoslovnih znanosti? Zašto se njih 4-5 tisuća ne pošalje u neki hotel na Jadranu, gdje bi učili o primjeni informatike? To je korisno. Educiranje je korisno. Moramo se uozbiljiti”, objasnio je.

“Informatiku treba upoznavati kroz stvarne primjene u realnim okolnostima”

Leo Budin je i koautor knjige Računalno razmišljanje i programiranje u Pythonu. Uputio nas je na predgovor iz udžbenika. Drugi autori još su Predrag Brođanac, Zlatka Markučič, Smiljana Perić, Dejan Škvorc i Magdalena Babić.

“Informacijsku i komunikacijsku tehnologiju učenici bi trebali upoznavati u kontekstu njezine stvarne primjene u realnim okolnostima. To znači da elemente digitalne pismenosti, osim u predmetu Informatika, treba stjecati i produbljivati u predmetima u kojima se digitalne tehnologije rabe.

Osim savladavanja tehničkih vještina za uporabu različitih programskih pomagala, učenici moraju usvojiti i odgovarajuća društvena, komunikološka i etička načela uporabe te tehnologije i načine njezine sigurne i neškodljive primjene.

Sve mogućnosti uporabe edukacijske tehnologije (e-učenja) prvenstveno moraju usvojiti, istraživati i poticati učitelji i nastavnici u svojim obrazovnim područjima. Nužno je da i oni sudjeluju u pripremi digitalnih sadržaja te stvaranju digitalnih repozitorija.

Okosnica predmeta Informatika treba biti rješavanje problema i programiranje i tom području informatike treba posvetiti posebnu pažnju. Njime se potiče računalni način razmišljanja (engl. computational thinking) koje omogućuje razumijevanje, analizu i rješavanje problema odabirom odgovarajućih strategija i programskih rješenja”, navodi se.

Dalia Kager: Zabava je glavni faktor za proces učenja

O praktičnoj nastavi porazgovarali smo s Dalijom Kager, učiteljicom informatike iz Velike Gorice. Kager je i koautorica projekta “Galileo XR: U potrazi za zaboravljenim znanstvenikom”, koji je osmislila s istraživačem iz belgijskog KU Leuvena Alexanderom Marinšekom.

Međunarodni žiri inicijative “Science is Wonderful!” Europske komisije uvrstio je taj projekt među tri najbolja projekta od njih stotinu iz cijele Europe.

“U mojoj školi, OŠ Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici gdje radim od 2015., gotovo svi učenici kojima predajem pohađaju nastavu informatike. Ove ih školske godine imam ukupno 184, u rasponu od 4. do 8. razreda. Ispisalo se svega dvoje učenika nakon završetka 6. razreda, kada im je informatika još uvijek obavezan predmet.

Obožavaju suradnički način rada koji s njima provodim većinom kroz brojne projekte, od kojih je velika većina onih međunarodnih. Vrlo nam često i blok-sat bude premalo vremena za rad koji, osim vještina rješavanja problema, uključuje i tzv. soft skills – komunikaciju, suradnju, kreativnost i kritičko mišljenje.

Osjeti se razlika među učenicima koji su informatiku pohađali kao izborni predmet od 1. do 4. razreda u odnosu na one koji nisu kada dođu na redovnu nastavu u 5. i 6. razredu, ali nakon toga ostanu i dalje jer im je zabavno, što mislim da je glavni motivacijski faktor za proces učenja”, objasnila je .

“Palac na pametnom telefonu nije digitalna kompetencija”

Pitamo je što misli o ovoj intenciji smanjenja sati informatike. Govori da je to, dugoročno gledano, izuzetno loša, ishitrena i nepromišljena odluka.

“Suprotno uvriježenom mišljenju, nalazi iz prva dva ciklusa Međunarodne studije računalne i informacijske pismenosti (ICILS) iz 2018. pokazuju da današnja mladež nije generacija digitalnih urođenika. Umjesto toga, prema rezultatima, mladi ljudi ne razvijaju sofisticirane digitalne vještine samo odrastajući uz digitalne uređaje.

U 9 od 14 država članica EU-a, koje sudjeluju u ICILS-u, više od jedne trećine učenika postiglo je rezultate ispod razine 2 na ICILS CIL ljestvici, što se može smatrati pragom za neuspjeh u digitalnoj kompetenciji. Time se naglašava važnost fokusiranja na razvoj digitalnih vještina kroz formalno obrazovanje i omogućavanje korištenja digitalnih alata kao produktivnih resursa za učenje i sudjelovanje u digitalnom društvu, prema čemu idu sve države EU povećanjem satnice nastave informatike.

Iako do javnosti dolaze informacije da će svi dionici u RH ovom reformom obrazovnog sustava biti u plusu, posebice jer će informatika biti obavezan predmet, to stavlja u nepovoljan položaj ponajprije učenike, a onda i učitelje koji taj predmet predaju. Zamislite samo jedan razred prvaša. Još uče pravila ponašanja u školi i tek se upoznaju s računalom.

Da se razumijemo, oni stignu u školu s dobro motorički razvijenim palčevima kojima manipuliraju zaslonima na svojim pametnim telefonima… Ali to nisu digitalne kompetencije. Da bi učenici samo uključili računalo na pravilan način, učitelji potroše trećinu jednog školskog sata.

Oprema je spora

Posebice jer je u većini škola oprema spora. Mlađim učenicima treba puno više asistencije i pomoći pri radu nego starijima, koji, pak, ne mogu u 45 minuta tjedno kvalitetno raditi na nekom projektu.

Smanjenje satnice informatike bi kritično narušilo samu kvalitetu nastave, što je zaista nedopustivo ako kao društvo želimo biti spremni na izazove tehnološke ne budućnosti, već sadašnjosti”, objasnila je.

Može li informatika biti bolje izveden predmet? O čemu to ovisi?

“To ponajprije ovisi o samim učiteljima informatike u suštini, ali okvirno je uređeno odlukama vladajuće strukture, kao što je reforma obrazovanja. Ako su učitelji motivirani za rad, entuzijastični i profesionalno osnaženi poznavanjem suvremenih metoda rada, imaju podršku ravnatelja i mogu ostvariti potrebna materijalna sredstva za rad – samo je nebo granica.

“Ministarstvo mora osluškivati potrebe suvremenog društva”

No to može biti ostvarivo samo ako i Ministarstvo znanosti i obrazovanja postupi osluškujući potrebe suvremenog društva, koje su vidljive kroz rezultate brojnih studija. Žao mi je da se ne sluša struka, ljudi koji su praktičari i koji šalju apel iz učionica, s terena. Ne slušaju se ni potrebe učenika i ne brine o njihovoj budućnosti u kojoj će tehnologija biti baza, bez obzira kojim se zanimanjem bavili.

Informacijska i komunikacijska pismenost ključne su u svim predmetima i područjima ljudskog života i rada, sada i ubuduće, i učiteljima informatike treba dopustiti da kvalitetno obavljaju svoj posao opismenjujući mlade naraštaje koji će jednog dana nositi naše gospodarstvo i ekonomiju”, rekla je.

Što o informatici doista uče hrvatski učenici? Prošli smo jedan udžbenik za sedmi razred osnovnih škola. Tu je gomila teorije, hrvatskih izrazi koji nikad nisu zaživjeli (kontejner datoteke itd.), streaming ide pod kategoriju “za one koji žele znati više”, vidimo da se uči o zastarjelim programima…

“Naglasak ne treba biti na bubanju činjenica”

“To su neke činjenice koje su u udžbenicima iz nepoznatog razloga, vjerojatno da se zadovolji količina sadržaja koja bi popunila onu zadanu gramažu udžbenika. I sama sam dio autorskog tima udžbenika iz informatike za osnovnu i srednju školu i u svojstvu autora sam nastojala da djeci unutra napišem, uz neku neophodnu teoriju, i mnoštvo projektnih i istraživačkih zadataka kojima će razvijati sve one vještine bitne za 21. stoljeće.

Tako se tu našla i umjetna inteligencija, kao brzorastuće područje koje je danas izuzetno važno u svim segmentima ljudskog života i rada. Naglasak svakako treba biti na razvoju vještina, a ne bubanju činjenica, no to opet ovisi i o urednicima udžbenika i njihovom tumačenju predmetnog kurikula.

Danas već postoji mnoštvo repozitorija materijala dostupnih na hrvatskom jeziku s pomoću kojih učenici mogu stjecati i razvijati brojne vještine i kompetencije, bez potrebe za suhoparnim činjenicama iz udžbenika.

Između ostaloga, sve su im takve informacije, ako ih ikad zatrebaju, udaljene klik miša ili tap prsta na zaslonu. Sve ostalo mogu i trebaju učiti u školi, među vršnjacima, ali bojim se da to neće biti moguće u 35 sati godišnje”, kaže.

Dodaje da se svijet, posebice u tehnološkom smislu, razvija enormnom brzinom.

“Pogledajte samo područje umjetne inteligencije – ChatGPT, Gato DeepMind-a, DALL-E… Ti se modeli strelovito brzo razvijaju i implementiraju u brojna područja, od obrazovanja pa do medicine i poljoprivrede.

Kao društvo nećemo imati priliku ni kaskati za svjetskim trendovima, a kamoli biti s njima ukorak ako dozvolimo da se obrazovni sustav na ovaj način, rezanjem satnice informatike u školama, degradira i unazađuje, a samim time unazađuje se i naša vlastita budućnost i prosperitet budućih generacija”, objasnila je.

Lendvaj: Informatika je postala društveni predmet

Lendvaj je još za Index rekao i da se promjene u školskom sustavu svode na presipanje iz šupljeg u prazno.

“Jednako loša ekipa koja je sastavljala dosadašnje programe sad radi ovo. Ne razumiju bit. Kad imate smeće na stolu i posložite ga na drugačije načine, ono ostaje smeće”, govori.

Dodaje da je glavni problem s informatikom to što je postala društveni predmet.

“I tu je najveći problem osnovna škola. Nedostaje temelj, osnove. Da on postoji, ne bi bio problem nadograditi sustav. Kod nas osnovna škola krivo odradi stvar, dalje je to teško ispravljati”, dodaje.

Pitamo je li problem u dijelu nastavničkog kadra ili u sustavu.

“Uvijek je stvar u tome što je na koji način organizirano, organizacija je svugdje ključ svega. Kad bi Ministarstvo i Agencija za obrazovanje radili kvalitetno, isti nastavnici bi bili u stanju imati bolje rezultate. Oni rade što im je određeno. Govori se o slobodama, ali oni ne trebaju biti osposobljeni za improviziranje”, rekao je.

“Informatika ovakva kakva jest nam ne treba”

Kaže da treba primijeniti domaće dobre prakse i ono što je u svijetu prepoznato kao kvalitetno.

“Mi možemo biti svjetski lider, što su neki rezultati pojedinaca i pokazali. U zadnje tri godine Hrvatska je najbolja reprezentacija Europske unije na međunarodnim informatičkim olimpijadama. Ali do toga se dolazi usprkos sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Kad bi se primijenili recepti koje smo upotrijebili, bilo bi lakše nastavnicima i učenicima”, objasnio je.

Kaže da je problem to što se kod nas učenici u osnovnim školama grupiraju po godinama umjesto da ih se grupira po interesu i znanju. Odgovorio je na pitanje je li uistinu potrebno imati ovakvu informatiku.

“Informatika ovakva kakva jest nam ne treba. Kako sam napomenuo, ona je postala društveni predmet, često odbija djecu od bitnih stvari. Zaboravlja se da je to osnovna škola i da treba raditi osnove, a ne se pitati što će to meni trebati.

Nemamo tjelesni da svi budu vrhunski sportaši, tako i predmeti trebaju biti takvi da se svakako nešto nauči, ali da se više razvijaju dječje sposobnosti. Odavno su to proučavali psiholozi i pedagozi i razvijene su metode kako se dječji mozak najbolje razvija.

To se radi sa stvarima prilagođenima djeci, a ne strogo stručnim definicijama, štrebanjima i slično. Ali tu nije samo u pitanju informatika, premda o tome najviše znam, nego je to i problem drugih predmeta u hrvatskom školstvu”, objasnio je Vlado Lendvaj.

Izvor: index

spot_img