Tantrumi i “pusti, mama će” – kako odgajamo nesretnu djecu

Bacila je kocke na pod i ne želi ih pokupiti. Baca se i plače na zamolbu “molim te, pokupi svoje kocke”. Ok, lakše mi je sad sama pokupiti sve nego slušati cviljenje.

Ali što sam upravo napravila? Od sebe slugu pokornog, od djeteta gazdu koji je izbjegao posljedicu svojeg izbora. Jer bacanje kocki je bio izbor, ne slučajnost. A svaki izbor ima frendicu posljedicu. Upravo je naučila da se neće ama baš ništa dogoditi ako baci kocke na pod i idući put, samo mora malo zacviliti.

“Pusti, mama će” temelj je mnogih loših veza, brakova, ali i radnih odnosa.

Mama skuplja igračke.

Mama skuplja suđe.

Mama baca omote od čokolada u smeće.

Mama veže cipele.

Mama piše zadaću.

Mama radi herbarij za školu.

Mama, mama, mama…

Radite li stvari umjesto vašeg djeteta misleći da mu tako pomažete, varate se. Pomažete mu te sekunde, ali dugoročno ste mu napravili ogromnu rupu u karakteru, potencijalno ga usmjerili k ogromnoj frustraciji, tjeskobi i lošim odnosima. Kako to mislim?

Djeca žele učiti i biti samostalni, ali to nekad ne mogu. Stoga mu pomognite. Što bi rekla ona poslovica, nemojte mu dati ribu ako je gladno, nego ga naučite pecati.

Nauči li osoba kao dijete da u slučaju potrebe uvijek postoji netko tko će zadovoljiti tu potrebu, osoba se prestaje truditi.

Nauči li osoba da u slučaju lošeg izbora nema posljedica, zašto bi ikad prestala loše birati?

Nauči li osoba da se krize rješavaju plakanjem i vikanjem, normalno je da će i u budućnosti posegnuti za tim.

Prestanimo raditi stvari umjesto naše djece. Najveća usluga koju možete napraviti svom djetetu jest da ne pokupite igračke za njim ili pak da ne popustite kad se baci na pod jer, šta ja znam, ne može gledati crtiće. 

“Pusti, mama će” je onaj pakao popločan dobrim namjerama.

Pogotovo kod muškaraca to vidim. Na njih su mame posebno osjetljive. Pa ih onda dobijete u vezi ili braku.

Znate taj tip frajera… svuče se i ostavi odjeću nasred poda. Ostavi tanjur na stolu. Ne zna u koji mu razred ide kći. Ne zna ime doktora vašeg sina. Ne zna jer ne mora znati. Jednu je mamu zamijenio drugom. Vama. A kad vi prigovorite, onda ste “naporna rospija”. Nije on kriv, “takvi su muškarci”.

Nije ni na poslu bolje. Kad pogriješite, očekujete da će se odnekud pojaviti mama i sve srediti, pa kad se to ne dogodi, nastupi val tjeskobe i “OMG, kako ću sada, smak svijeta je” drama.

Kada odrastete u obitelji gdje mama sve radi, postane vam normalno da mama sve radi.

Ako ste vi mama u obitelji, prestanite popravljati stvari. Prestanite skupljati s poda.
Ali dijete cvili? Ah, imate dvogodišnjaka ili trogodišnjaka koji cvili jer nešto ne može napraviti, a nema toliko razvijene govorne vještine da se može izraziti pa se baci na pod i cvili?

Pokušajte ovo. Meni je upalilo.

Vikanje ne educira, vikanje stopira usvajanje znanja. Kad ste nešto naučili, a da je pritom netko prethodno vikao na vas i podigao vam razinu hormona stresa u tijelu?

Kako da djeca prestanu cviliti i bacati sebe ili stvari na pod?

Prvo moramo shvatiti da djeca nisu odrasli i da situaciju s cviljenjem ne možemo rješavati kao da pričamo s odraslom osobom.

Čak i ako ste, poput mene, pročitali mnogo knjiga o odgoju, isprobali sve one taktike poticanja “Hajde, možeš ti to” i “Pokušaj ponovo”, a opet naišli na teški neuspjeh te taktike, ima pomoći. Mislim, barem vrijedi probati.

Kad god vidim da moja Mina ima problema s nečim, pokušam joj OPISATI SITUACIJU.

Ne može složiti neke LEGO kocke pa ih baci na pod?

Pitam je “Vidim da pokušavaš nešto složiti i ne ide pa si ljuta, zar ne?”, na što obično odbijem kimanje glavom. “Imaš dva dijela i teško ti je složiti kocku. Evo vidi kako se to radi, bitno je da malo pomičeš kockicu pa će se one spojiti. Ajmo skupa probati. Bravo, vidiš da si uspjela.”

Ne želi nositi rukavice ili šal vani?

Ako ste tada doma: “U redu, vidim da ti je sad vruće i ne želiš nositi rukavice. Ja ću ih staviti u jaknu pa ćeš ih ti sama obući ako ti bude hladno.”

Ako ste vani: “Ne želiš nositi šal? Vani je jako hladno, a tvoj vrat je gol i hladan, ubrzo će te boljeti grlo. Nažalost se moramo vratiti kući jer ćeš se prehladiti, a ja ti ne mogu to dopustiti. To je tvoja odluka.” Cvilit će i zbog toga. Ali drugi put će šal itekako obući ako ovaj prvi put ostanete dosljedni i stvarno odete doma!

Djeca se često bore da nešto naprave, a kad ne uspiju, frustriraju se. Pokažite da razumijete situaciju.

Djeca žele učiti i biti samostalni, ali to nekad ne mogu. Stoga mu pomognite. Što bi rekla ona poslovica, nemojte mu dati ribu ako je gladno, nego ga naučite pecati.
Bez brige, niste zen majstor i u x situacija ćete zbog y stvari popustiti.

Pokušajte ne vikati jer tad gubite kontrolu, a dijete vas više ne sluša, nego vas se boji. Uostalom, tako ga učite da se vikanjem postižu rezultati.

Ako ste vikali, ispričajte se djetetu, recite da to nije bilo u redu od vas i zagrlite dijete. Svima se dogodi. Bitno je da ste svjesni toga i da pokušavate više objašnjavati, a manje zapovijedati.

Vikanje ne educira, vikanje stopira usvajanje znanja. Kad ste nešto naučili, a da je pritom netko prethodno vikao na vas i podigao vam razinu hormona stresa u tijelu? U stresu niste sposobni za učenje, samo za aktivnosti koje kažu “spašavaj glavu”. Stoga vas djeca iz straha poslušaju, ali ne nauče ono bitno – zašto. Nauče jedino da nasilje rješava stvar. Izvrsno…

Izvor: zadovoljna

Prethodni članakKad olakšamo dušu: Je li (često) plakanje zaista dobro za zdravlje?
Sljedeći članakTest: Jesam li dobra majka?