Spor oko imena i naslijeđa: Zašto Kina i Tajvan vode jedan od najčudnijih sukoba

Dešavanja oko šireg područja Indo-Pacifika nikada nisu bila intenzivnija, a gotovo svakodnevno svijet može prisustvovati rastu napetosti između lokalnih aktera, ali i međunarodnih sila koje nalaze svoje interese na ovom području.

Tenzije koje izazivaju najveću pažnju svjetske javnosti u ovom dijelu svijeta tiču se odnosa Kine i Tajvana. Upravo za odnose između ove dvije strane mnogi tvrde kako nisu bili gori u posljednjih 40 godina.

Napetosti su naročito eskalirale u posljednjih nekoliko sedmica kada je Kina poslala rekordan broj borbenih aviona prema dijelu koji Tajvan smatra svojom odbrambenom zonom djelovanja.

Burni počeci

Odnosi dvije zemlje obilježeni su burnom prošlošću i teritorijalnim pretenzijama koje su često završavale krvavim sukobima.

Ipak, period u kojem se Tajvan počinje više spominjati u kontekstu teritorijalnih pretenzija svakako se veže za dolazak dinastije Qing na vlast u Kini 1644. godine. Ova dinastija kontrolirala je područje Kine, ali i ostrva koje danas zovemo Tajvan, sve do početka Prvog kinesko-japanskog rata koji je trajao od 1894. do 1895. godine.

Nakon ovog događaja, po prvi put u historiji Japan je preuzeo primat nad Pacifikom, a kao ratni plijen pripao mu je i Tajvan, koji se tako sve do kraja Drugog svjetskog rata nalazio pod japanskom vlašću.

Kretanja kineske i japanske vojske (Foto:Twitter)

Već tada, Kina i Tajvan proživljavali su dva politička života. Dinastija Qing u Kini je pala, a 1911. proglašena je Republika Kina koju su predvodili nacionalisti okupljeni oko partije Kuomintang.

Također, Kina vrlo brzo ulazi i u period građanskog rata gdje su se s jedne strane našli upravo nacionalisti predvođeni Kuomintangom, te komunisti koji su postajali sve utjecajnija politička struja.

S druge strane, na Tajvanu se širio japanski utjecaj, a ostrvo doživljava brojne reforme koje su ga definirale kao stabilnu i rastuću ekonomiju u ovom dijelu Azije. Također, Japan je koristio Tajvan i za brojne vojne aktivnosti pa se tako počeci vojnih operacija japanske carske mornarice često mogu vezati za Tajvan, naročito u periodu Drugog svjetskog rata.

Kraj rata i početak novog sukoba

Međutim, stvari za Tajvan počinju se mijenjati krajem Drugog svjetskog rata i kapitulacijom Japana. Tajvan u tom periodu postaje “ničija zemlja” što su mnogi nastojali iskoristiti i ponoviti zahtjeve za preuzimanjem ove strateški bitne teritorije.

Najglasniji u ovim aktivnostima bio je general kineske vojske i istaknuta ličnost kineske historije Chiang Kai-shek, lider Kuomintanga i osoba koja je imala veliku naklonost Amerikanaca.

Chiang Kai-shek (Foto:Twitter)

U pravljenju novog svjetskog poretka i dijeljenju teritorija nakon Drugog svjetskog rata, Tajvan je vraćen pod kontrolu Kine. Međutim, građanski rat koji je zaleđen tokom borbe s japanskim snagama, nakon Drugog svjetskog rata je ponovo intenziviran, a i ovaj put u sukobu su se našli komunisti predvođeni Mao Ce-tungom i pripadnici nacionalista na čelu s Chiang Kai-shekom.

Tokom 1949. godine, komunisti odnose pobjedu u ratu te 1. oktobra proglašavaju uspostavljanje Narodne Republike Kine. Poraženi Kuomintang, i general Chiang bježe na ostrvo Tajvan i tu proglašavaju uspostavljanje Republike Kine kao države koja se smatra legitimnom nasljednicom historije kineske države iz perioda prije Drugog svjetskog rata.

Problem je nastao upravo u tome što su i komunisti s druge strane tvrdili kako je Narodna Republika također legitimni nasljednik kineske države iz perioda prije Drugog svjetskog rata.

Godine napetosti i konstantnih previranja

Tokom narednih decenija, upravo mimoilaženja u shvatanju legitimiteta i društvenopolitičkog uređenja obilježit će odnose Narodne Republike Kine i Republike Kine – Tajvana.

Komunisti su nastavili sanjati san u kojem će Peking imati potpunu kontrolu nad svim dijelovima teritorije, a general Chiang planirao je uspostavljanje republike i “s onu stranu Tajvanskog tjesnaca”, te je čekao momenat za zbacivanje komunista s vlasti.

U međuvremenu, svijet su zahvatile nove podjele. Hladni rat je trajao, a u tom odnosu snaga, Tajvan je mnogo više odgovorao SAD-u i saveznicima u borbi protiv komunističkog istoka koji je predvodio Sovjetski Savez.

Tokom pedesetih godina, Amerika je u mnogim segmentima pomagala Tajvanu, a vjerovatno najznačajniji dokument tog perioda jeste Američko-kineski sporazum o međusobnoj odbrani gdje je SAD garantovao odbranu Tajvana i Penghu ostrva.

Tajvan i ostrva nad kojima polaže pravo (Foto:Twitter)

Međutim, glavni nedostatak ovog ugovora bio je u tome što Amerikanci nisu garantovali odbranu otoka Kinmen i Matsu koji su također pripadali Tajvanu, što će kasnije predstavljati kamen spoticanja u odnosima Tajvana i SAD-a.

Osim povlastica u odnosima s SAD-om, i ostatak svijeta priznao je Tajvan kao državu koja zastupa interese kineskog naroda, te su upravo tajvanski predstavnici predstavljali glas kineskog naroda unutar Ujedinjenih nacija.

Sve to, doprinijelo je i ekonomskom rastu Tajvana koji se vrlo brzo uz pomoć zapadnih saveznika pretvorio u ekonomski stabilnu državu koja će zajedno sa Južnom Korejom, Singapurom i Hong Kongom činiti Četiri azijska ekonomska tigra.

Kraj ljubavi i novi odnosi na Pacifiku

Iako su Tajvan i Kina počeli živjeti dva odvojena politička života, želje jedne i druge strane za preuzimanjem kontrole nikada nisu prestajale.

Zbog toga, period pedesetih i šezdesetih godina obilježile su i dvije velike krize na Tajvanskom tjesnacu u kojima su učestvovali i američki ratni brodovi, tačnije Sedma flota koja je na ovom području djelovala u skladu sa sporazumom.

Cjelokupna kriza riješena je na prilično bizaran način tako što su Kina i Tajvan dogovorili bombardovanje vojnih ciljeva na taj način da je jedna strana bombardovanja vršila parnim danima, dok je druga koristila neparne dane za ove aktivnosti. Period bombardovanja trajao je sve do 1979. godine.

Kraj “ljubavi” Tajvana i SAD-a uslijedio je 1979. godine kada je SAD službeno uspostavio odnose s Narodnom Republikom Kinom.

Također, velike promjene uslijedile su i Ujedinjenim nacijama gdje je nekoliko godina ranije Rezolucijom UN-a 2758 odlučeno kako će upravo Peking, tačnije Narodna Republika Kina predstavljati kineski glas u ovoj instituciji čime je napravljen veliki diplomatski zaokret. Za ovakav zaokret presudno je bilo nekoliko faktora.

Zapisi sa sjednice UN-a 1971. godine (Foto:Twitter)

Prije svega, Amerikanci nisu bili zadovoljni načinom vladavine Kuomintanga na Tajvanu s obzirom da je sistem vladavine bio jednopartijski, a da su zvaničnici na čelu s Chiangom činili brojne zločine protiv onih građana koji se nisu slagali s politikom Kuomintanga.

S druge strane, zaokret u odnosima SAD-Kina-Tajvan uslijedio je i zbog početka američke primjene tzv. ping-pong diplomatije gdje je predsjednik Nixon u sukobima s SSSR-om nastojao pridobiti povjerenje Pekinga kako bi učvrstio svoju poziciju u odnosu na Sovjete, ali i kako bi na najbolji način riješio problem Sjevernog Vijetnama i “vječnog rata” u Indokini.

Novo doba i politika jedne Kine

Iako su Sjedinjene Američke Države u suštini prekinule službene odnose s Tajvanom, oni nikada nisu prekinuti na neformalnom nivou, već su, kroz nekoliko važnih dokumenata o saradnji, dodatno produbljeni. Između ostalog, SAD i Tajvan su potpisali niz ugovora koji garantuju da će SAD nastaviti prodaju oružja Tajvanu što je čin koji nije naišao na odobrenje Kine.

U međuvremenu, dok su Kina i SAD radili na poboljšanju odnosa,Tajvan je radio na demokratizaciji sistema što će se ispostaviti kao ključni faktor kojim će vratiti veći interes SAD-a. Nakon vojne diktature, na mjesto predsjednika Tajvana dolazi Lee Teng-hui koji provodi brojne reforme te uvodi višestranački sistem.

Dvije zastave, dvije ideologije, zajednička historija (Foto: EPA-EFE)

Nakon njegovog dolaska na vlast 1992. godine uslijedio je novi niz neformalnih pregovora Kine i Tajvana koji su poznati pod nazivom Konsenzus 1992. U suštini, i Peking i Taipei su kroz ove pregovore došli do usaglašenja o tome da je potrebno uspostaviti “politiku jedne Kine”. Međutim, strane u sukobu imale su potpuno različito mišljenje o tome što bi jedna Kina trebala predstavljati.

Peking s jedne strane, politiku, odnosno princip jedne Kine vidi kao dokument koji pod jednom Kinom podrazumijeva Narodnu Repuliku gdje će Tajvan postati regija posebne uprave. Taipei s druge strane, jednom Kinom podrazumijeva Republiku Kinu – Tajvan, koja predstavlja pravu i jedinu nasljednicu prvobitne republike.

Napetosti između dvije strane održale su se sve do danas.Od devedesetih godina, poimanje pitanja “jedne Kine” ostalo je nerješiva enigma za dvije strane u sukobu, a stavovi su još više udaljeni početkom 21. stoljeća kada je umjesto Kuomintanga na vlast u Tajvanu stigla Demokratska progresivna partija koja mnogo više potencira pitanje potpune nezavisnosti Tajvana umjesto pregovora s Pekingom.

Je li Tajvan Kuba 21. stoljeća? (Ilustracija:Shutterstock)

Osim što Kina i Tajvan svoje odnose zasnivaju na višedecenijskom sukobu, ovo pitanje još jednom je pokazalo kako međunarodni odnosi mogu biti konfuzni.

Kina kao suverena i međunarodno priznata država učestvuje u radu UN-a i njeguje službene, ali i nikada hladnije odnose s SAD-om. S druge strane, Tajvan uživa priznanje tek nekoliko država svijeta i ne djeluje kroz Ujedinjene nacije.

Međutim, Tajvan kroz brojna neformalna udruženja njeguje izuzetno dobre i važne odnose s SAD-om koji se ogledaju prije svega u sigurnosnim aspektima.

Na kraju, odnosi Kine i Tajvana i kompletna priča koja prati sukob, još jednom je pokazala sve prednosti i mane američke diplomatije u ovom dijelu svijeta gdje Tajvan, gotovo pa uvijek, može predstavljati američkog “keca iz rukava”, kojeg će Washington upotrijebiti u momentu kada bude smatrao da američko-kineski odnosi idu u pravcu koji ne odgovara interesima SAD-a.

Izvor: klix

Prethodni članakŽepče će biti veliko saobraćajno čvorište, kroz općinu planirane dvije autoceste