Iako se posljednjih nekoliko mjeseci činilo kako se Ukrajinska kriza bliži bar nekom vidu mirovnog sporazuma, nove tenzije na istoku države jasno su pokazale kako do rješenja ovog sukoba još uvijek nije došlo.

Sukobi koji su se posljednjih nekoliko dana intenzivirali prije svega u Donbasu, prouzrokovali su niz reakcija Kijeva i Moskve. Vrlo brzo, ruske snage počele su se gomilati na granici s Ukrajinom te na Krimu na kojem Rusija već duži niz godina drži svoje trupe i de facto vlada poluotokom.

Iako su ruski zvaničnici nedavno izjavili kako gomilanje trupa zapravo podrazumijeva vojne vježbe, od prvog dana je bilo jasno, a kasnije su navodi kroz izjave i potvrđeni, da Rusija slanjem trupa želi poslati jasnu poruku kako i dalje vlada geostrateški značajnim prostorom istoka Evrope, koji je za Kremlj uvijek predstavljao najvažnije pitanje.

S druge strane, tenzije su pokazale kako se Ukrajina i zvanični Kijev još uvijek nalaze u izuzetno nepovoljnoj situaciji, koja se najbolje može oslikati kroz izreku “ni na nebu, ni na zemlji”.

Koja je uloga Evropske unije u Ukrajini?

Poznato je da je eskalacija sukoba u Ukrajini uslijedila nakon čuvenih Euromaidan protesta u Kijevu, gdje su tada proevropski političari i građani tražili ostavku predsjednika i vlade te nastavak euroatlantskih integracija Ukrajine.

U tom periodu, za ovakve aktivnosti, Ukrajina je dobijala jasnu podršku Brisela i SAD-a. Međutim, vrlo brzo, san o evropskoj perspektivi zamijenili su tmurna realnost i problemi na istoku države, koji je kroz historiju uvijek bio proruski orijentiran.

Ukrajina je nakon protesta ušla u rat u kojem su s jedne strane bili separatisti s istoka države, iza čijih je leđa otvoreno stala Rusija, dok je s druge strane Kijev u ovoj situaciji ostao sam, a euroatlantski partneri jasno su pokazali kako se ne žele miješati u sukob.

Već tada je bilo jasno kako Ukrajina gubi kontrolu nad istokom države, a s druge strane Kijev je bio pod sve većim pritiskom Evropske unije koja je željela nastaviti provedbu reformi i europeizaciju ove države. Vremenom Ukrajina zaista jeste postala ekonomski više vezana za EU, ali za to je plaćena izuzetno visoka cijena.

Osim toga što je država razorena unutrašnjim sukobom, ceh provođenja reformi morao se platiti i dodatnim zaduživanjima u vidu kredita kod Međunarodnog monetarnog fonda, a jedna od posljednjih tranši u toj saradnji iznosila je 5 milijardi dolara.

U međuvremenu je MMF izrazio nezadovoljstvo načinom na koji se reforme provode što je ukrajinsku vlast dovelo u nezavidan položaj. Javni dug godinama raste, a od obećanih reformi još uvijek nema ništa.

Također, u međunarodnim krugovima raste nezadovoljstvo i radom ukrajinskog predsjednika, kojeg sve više gledaju kao slugu oligarha, a ne reformskog političara.

Mirovni sporazumi bačeni u vodu

I dok se procesi reformi odvijaju sporo, ratno stanje u Ukrajini i dalje je prisutno. Istina, postojale su faze u kojima su strane poštovale prekid vatre, ali jasno je bilo da je za konačan mir potreban mirovni sporazum koji će zadovoljiti obje strane.

Sporazum koji je vjerovatno imao najviše potencijala jeste onaj iz Minska, o čijoj se provedbi govori i danas. Pored Ukrajine i Rusije, kao posrednici u cijelom sporazumu učestvuju i Francuska te Njemačka.

Međutim, kako je vrijeme prolazilo, evidentno je da strane u sukobu ovaj dokument ne tumače na jednak način, a analitičari smatraju kako su u sporazumu evidentne brojne kontradiktornosti, što ne doprinosi ideji o potpunoj reintegraciji ukrajinskih teritorija.

Pored neslaganja Moskve i Kijeva u vezi s dijelovima sporazuma i dalje ostaje nejasna uloga Francuske i Njemačke u ovom procesu, za koje vlada mišljenje kako ne učestvuju dovoljno u razrješavanju “ukrajinskog čvora”.

Oštro osuđivanje, ali i saradnja

Dok s jedne strane Evropska unija daje podršku zvaničnom Kijevu u političkom i svakom drugom sukobu s Rusijom, jasno je da u toj podršci postoji niz kontradiktornosti.

Iako je EU nametnula određene sankcije Rusiji, pa i zbog krize u Ukrajini, države članice očigledno i dalje vide Rusiju kao značajnog partnera.

Rusija je, da bi ekonomski marginalizovala Ukrajinu, pokrenula projekte kao što je Turski tok, ali i Sjeverni tok 2, a evropske države su ovakve projekte objeručke prihvatile, što je jasan pokazatelj da su pojedinačni interesi država i dalje znatno jači u odnosu na kolektivni interes Evropske unije kao organizacije.

Uloga SAD-a i NATO saveza

Tokom mandata Donalda Trumpa Sjedinjene Američke Države nisu se mnogo miješale u ukrajinski konflikt, a loptica je prebačena u ruke evropskih partnera koji su se upravo u tom periodu značajnije uključili u rusko-ukrajinski sukob.

Međutim, dolaskom Bidena, jasno je da će Sjedinjene Američke Države ponovo željeti glavnu ulogu u vanjskopolitičkim odnosima.

Nakon eskalacije sukoba u Donbasu i gomilanja ruskih vojnih trupa Bijela kuća pružila je podršku Ukrajini, a američki zvaničnici i dalje razmatraju mogućnosti vojne podrške slanjem ratnih brodova na područje Crnog mora.

Iako je teško očekivati da će se Sjedinjene Američke Države zaista direktno umiješati u sukob, mnogi smatraju kako bi ovim potezom Sjedinjene Američke Države poslale poruku da se u velikom stilu vraćaju na svjetsku političku scenu. U svemu tome ostaje pitanje da li je cilj SAD-a zaista iskrena podrška Ukrajini ili američki zvaničnici žele iskoristiti priliku na evropskom tlu za odmjeravanje snaga s Rusijom.

Dolazak Bidena i Blinekonovo prisustvo sastanku NATO članica u Briselu bili su signal i ukrajinskom predsjedniku da pokrene priču o ulasku države u NATO savez. Zelensky je izjavio kako bi u slučaju ulaska Ukrajine u NATO savez svi problemi s Rusijom automatski bili riješeni.

Međutim, umjesto podrške, Zelensky je u ovom slučaju naišao na zid šutnje, a NATO članice su Ukrajinu pozvale na reforme, dok o mogućem ulasku, ili bar podršci, nije bilo riječi.

Ukrajinska kriza, koja traje već sedam godina, vremenom je prolazila kroz trenutke u kojima se zaista nazirao mogući kraj sukoba. Ipak, ukoliko posmatramo trenutnu geopolitičku situaciju, čini se kako je ukrajinska priča sve dalje od sretnog završetka.

Uprkos činjenici da Ukrajina ima podršku Evropske unije na putu ka članstvu, jasno je da se država trenutno nalazi između dva suprotstavljena bloka, ruskog koji je sveprisutan na istoku Evrope, te Zapada koji u Ukrajini vidi idealnu podlogu za indirektne sukobe s Rusijom.

U takvom odnosu snaga, sve su manje šanse da Ukrajina kao jedinstvena cjelina postane dio evropskog bloka, a još su manje šanse da se vrati u ruski zagrljaj.

Pozicija “ni na nebu, ni na zemlji”, u ovom slučaju najmanje odgovara Ukrajini koja polako postaje država bez perspektive i teren na kojem će Zapad i Rusija s vremena na vrijeme odmjeravati snage.

Izvor: klix

Komentari

komentara