Kazandžijskim zanatom bavimo se skoro 90 godina, a priča obitelji Hidić u zanatlijskim vodama počela je od našeg djeda, koji je znanje prenio na mog oca, on dalje na moga brata i mene, a ja dalje na svog sina, kojem je sada 17 godina i kojeg jako privlači ovaj znat. Trenutno nas je u proizvodnji četvorica – otac, brat, moj sin i ja, što našu priču i čini posebnom, kazuje Sarajlija Kenan Hidić.

Hidići, ponosni na dugogodišnju porodičnu tradiciju bavljenja kazandžijski zanatom, koji je vijekovima unazad dio bh. kulturne baštine, u cizlersko-kazandžijskoj radnji smještenoj u Kazandžiluk ulici u samom srcu Baščaršije, uz karakteristični zvuk čekića stvaraju umjetničke radove u bakru.

A vrijedni majstori se, pored kazandžijskog, bave i cizlerskim zanatom.

“U davna vremena to su bila dva odvojena zanata, kazandžije i cizleri. Kazandžije su kovale, pravile formu ili oblik, odnosno sam izgled predmeta, a cizleri su taj predmet dodatno ukrašavali ručnim šaranjem mustri – cvjetova, listova i drugih različitih ornamenta. Mi smo izučili oba ta zanata – mi smo i kazandžije i cizleri”, pojašnjava Kenan za “Nezavisne” i dodaje da je potrebno mnogo učenja, truda, rada, strpljenja i mirna ruka da bi se na bakru cizlerskim tehnikama iscrtali razni ornamenti.

A da bi se iskovao predmet, potrebno je imati osnovne alate za rad – šestar, čekić, makaze za rezanje bakra i razne alatke za ukrašavanje, ali i poznavati niz tehnika obrade bakra.

“Da bismo napravili neki predmet od bakra, recimo, džezvu, proces je sljedeći – rezanje bakra, savijanje i okivanje, a da bismo je ukrasili šarama, moramo je prvo napuniti topljenim olovom, jer ono čuva oblik džezve da ne izgubi formu prilikom obrade. Zatim slijedi šaranje, odnosno ukrašavanje cizliranjem, ponovno topljenje olova, čišćenje džezve kiselinama da bi se uklonili ostaci olova, zatim ponovno okivanje, prikivanje drške za džezvu, kalajisanje i na kraju poliranje, odnosno čišćenje”, detaljno opisuje proces izrade ovaj majstor svog zanata.

Na naše pitanje da li mustre ornamenata znaju napamet te ih čuvaju kao porodičnu tajnu ili pri procesu rada odlučuju kako će neki predmet ukrasiti, Kenan navodi da Hidići nemaju šablone po kojima rade i da im se nije desilo da naprave dva identična proizvoda.

“Ovaj posao je interesantan jer nikada ne pravimo dva ista predmeta, svaki naš proizvod je unikatan. Svaki ručno urađen predmet ima svoju priču, u svaki ručni rad osoba koja ga je stvorila uložila je mnogo vremena i truda da napravi nešto što je jedinstveno i lijepo. Nemamo šablone, sve zavisi od trenutne inspiracije”, pojašnjava Kenan.

A u radnji na broju 29 u Kazandžiluk ulici, u kojoj se ukrštaju davna prošlost, sadašnjost i budućnost, kao da je vrijeme stalo. Zvuk čekića kojim majstori udaraju o bakar vraća na početak 16. vijeka, kada su kazandžije u Sarajevu osnovale svoj esnaf, a sve bogato ručno ukrašene džezve, šećerluci, kutije za kafu, tradicionalni setovi za bosansku kafu, vazne, olovke, prstenje i brojni drugi proizvodi porodice Hidić zapravo su umjetnička djela koja govore u prilog činjenici da je kazandžijski zanat vrsta primijenjene umjetnosti.

Među brojnim iskovanim predmetima na policama u dućanu porodica je posebno ponosna na one pozlaćene, jer, kako Kenan pripovijeda, jedni su od rijetkih na našim prostorima koji se bave pozlatom bakrenih predmeta koje iskuju.

“Kombinujemo bakar, zlato i srebro. Bakreni predmet stavimo u zlatnu otopinu, koju dobijamo topljenjem 24-karatnog zlata. Nakon što pozlatimo predmet, linije i djelovi koje želimo da ostanu zlatni zaštitimo specijalnim premazom i nakon toga tu istu stvar potopimo u srebro. Zaštićeni djelovi ostaju zlatni, a ostali postaju srebreni”, priča čovjek koji sa svojom porodicom stoji na braniku starog zanata od zaborava.

Zanati se prenose s koljena na koljeno, sa oca na sina, te tamo gdje nema muških potomaka da nastave ono što su njihovi preci započeli, zanati se gase, izumiru, jer se mladi ljudi koji ne nasljeđuju zanat iz porodice malo interesuju za stare zanate i ne žele ih izučavati, a Kenan kazuje da je važno djecu usmjeravati prema izradi rukotvorina, jer je to i dobro i korisno, a da dolaskom novih tehnologija te vještine polako izumiru.

“Nažalost, situacija je takva kakva je, sve manje mladih želi da se bavi zanatom… Mi smo imali sreću da smo odrastali u zanatskoj porodici i već od malih nogu zavoljeli smo zanat i nije nam bilo teško da se odlučimo baviti istim. Mladi se sada većinom okreću fakultetima, jer tu vide perspektivu. Nadamo se da će i vlasti uvidjeti važnost opstanka zanata i da su zanati važan dio naše kulturne baštine”, navodi Kenan i zaključuje da je uvjeren da će kazandžijski zanat opstati i pored svih izazova s kojima se zanatlije danas susreću te da će se karakteristični zvuk čekića koji čaršijom odzvanja stotinama godina unazad, čuti i u vremenu koje je pred nama.

Izvor: nezavisne

Komentari

komentara