Govorili su mi: ‘Ti si djevojka, to nije za tebe’. Kako nisam našla drugi posao, ovo je bila prilika da se upoznam sa poslom za koji se školujem, kaže hrabra studentica građevine

Marina, gdje si ostavila motorku, pita promukli muški glas, na što mu mlada djevojka odgovara da je motorka blizu njega, iza dimnjaka, ne dižući glavu dok tesarskim čekićem zabija čavle u letve.

Dijalog se odvija na krovu kuće u prigradskom virovitičkom naselju na kojem troje radnika tvrtke Krovopokrivač Lukač mijenja krovište. Dvojici profesionalaca s dugogodišnjim iskustvom u radu pomaže Marina Blažičević (20), studentica građevinarstva na osječkom fakultetu. Nju je od prošle godine tijekom ljetnih praznika zaposlio vlasnik tvrtke Zlatko Lukač, nakon upornog inzistiranja sina Leonarda da dade priliku poznanici Marini. Marina je pomoćna radnica, koja je prošlog i ovog ljeta sakupila malo više od šest mjeseci radeći najvećim dijelom na krovovima.

– Zaposlena je kod nas preko Student-servisa i vrlo je vrijedna i sjajna djevojka. Svaka joj čast. Kad završi fakultet, kod mene ima osiguran posao – govori vlasnik tvrtke dok Marina na krovištu vješto lijevom rukom zakucava čavle ne dižući glavu, kao da je ne interesiraju pohvale. Kad se lani prvi dan pojavila na poslu, svi su radnici, a ima ih oko 20, pomislili što je vlasniku da ispunjava djevojački hir, jer će kao i njezini vršnjaci nakon nekoliko dana odustati.

Prevarili su se jer Marina već drugo ljeto, umjesto po kafićima i bazenima, radni tjedan provodi na poslu. Radi sve. Vozi kombi s robom koju dostavlja na gradilište.

gradjevina

Najdraže joj je s čekićem, motornom pilom i ostalim tesarskim alatom u ruci na krovu.

– Govorili su mi: ‘Ti si djevojka, to nije za tebe i slično’. Kako nisam našla drugi posao, ovo mi se činilo idealnim jer nema boljeg načina da upoznam posao za koji se školujem. Ovako ću bolje razumjeti posao u struci. Presretna sam jer zarađujem novac i tako pomažem roditeljima da mi tijekom studija ne moraju davati za odjeću i džeparac – pojašnjava razloge hodanja po krovovima lijepa djevojka preplanula lica i crvene kose, koju je nekako “nagurala” ispod zaštitne kacige.

Najteže joj je bilo prvih nekoliko dana kad se u radnom kombinezonu, zaštitnim cipelama i sva prašnjava vozila s posla biciklom prema kući.

gradjevina

– Bilo me malo sram jer sam se kroz grad vozila biciklom prljave odjeće i kose slijepljene od znoja, ali sam shvatila da ne radim ništa ružno nego korisno. Svako jutro ustajem prije šest sati, sjedam na bicikl u radnoj odjeći i obući te pravac radno mjesto, do kojeg imam oko tri kilometra. U sedam šef raspoređuje što će tko i gdje raditi – kaže Marina, jedina krovopokrivačica u Virovitičko-podravskoj županiji, a možda i šire. Kad smo je upitali ima li povlašten status i paze li kolege na nju, ubrzo nam je stigao odgovor od 40-godišnjeg radnika koji je malo prije od Marine tražio motorku. Bio je izričit kazavši kako je to posao u kojem jedni drugima pomažu bez obzira na to o kome je riječ.

– Ona je pametna djevojka i ne treba joj nešto dva puta reći ili pokazati. Od prve sve razumije. Vješta je na krovu, a posebno pazi na čekić, kao na oko u glavi – kroz smijeh dodaje njezin kolega pitajući nas je li nam ispričala za čekić kao dar. Tu se “rasplamsala” mala rasprava između Marine i dvojice kolega, a Marina je u pola glasa, više za sebe, kazala da ne moraju baš sve ispričati. Raspravu je prekinuo šef Lukač, koji se penjao uz ljestve i kroz smijeh dodao da netko za Božić dobije naušnice, a Marina čekić.

gradjevina

– Da, istina je. Roditelji mog momka i on lani su mi za Božić darovali čekić jer znaju koliko volim ovaj posao – podigla je lijevu ruku, u kojoj se nalazio božićni dar. Ona je i jedina ljevakinja među 20 radnika u poduzeću. Smijeh i šala ustupili su mjesto ozbiljnom poslu iako je sunce prije gableca već jako pripeklo. Odzvanjali su udarci po krovu, a Marina je umjesto zabijanja čavala gazdu “opsluživala” letvama jer je dogovor da jedna strana krova treba “pasti” do gableca

Doista je i bilo tako. Uskoro su posjedali oko stola jer je stigao gablec. Prava hrana za težake. Sišli su s krova i primili se porcija graha s kobasicama jer za takav posao morate imati i snage. Nakon jela Marina je pokupila posude i očistila stol te sjela i popila dobre dvije čaše soka. Pitali smo složno društvo spada li čišćenje stola nakon gableca u opis Marinina posla, na što nam je gazda, kako svi zovu vlasnika tvrtke, odgovorio da je danas njezin red, a sutra će on počistiti stol.

Svi su ponosni jer jedini imaju djevojku koja zna posao krovopokrivača. Marina im je poput zaštitnog znaka jer u svakoj prigodi govore kako imaju djevojku – krovopokrivačicu. Tvrde da po krovu hoda kao da je na korzu, a u ruci umjesto skupe torbice, kakvima se razmeću mnoge djevojke, ona nosi motorku.

Najveća visina na kojoj je radila bila je oko 10 metara jer je na veće visine ne puštaju. Ipak su oni, kako su rekli, poput četiri mušketira. Svi za jednog i jedan za sve. Na što je duhovita djevojka dodala – tri mušketira i jedna mušketirica. Jedino ju je bilo strah kad su radili na tornju crkve u Garešnici i kad je kraj zvonika trebala izaći kroz prozor te se skelom i ljestvama trebala popeti prema samom tornju. Tu je, kako kaže, zablokirala.

gradjevina

– Dečki su me hrabrili, ali su mi se noge počele tresti i onda su mi kazali da siđem jer i na zemlji imam dosta posla. Zvala sam šefa i on je kazao da odmah siđem. Krovovi mi nisu problem, ali tornjeve još nisam savladala – iskreno nam je priznala Marina prije nego što nam je na odlasku u znak pozdrava mahnula lijevom rukom s božićnim darom. Pitali smo koliko joj treba vremena nakon posla da si nalakira nokte, sredi frizuru i našminka se prije odlaska u grad. Uz smijeh nam je odgovorila da je to sve odgodila dok ne spremi tesarski čekić i vrati se na studij.

Izvor:24sata

Komentari

komentara