Admir Haseljić iz Jajca, medicinski tehničar, bio je akter skoro prave filmske priče kada poslodavac iz Njemačke usred pandemije koronavirusa šalje privatni avion po pet medicinara iz Bosne i Hercegovine kako bi ih prebacili do Berlina gdje su dobili posao.

“Vidjevši jedan od oglasa agencije za posredovanje, prijavio sam se bez nekih velikih očekivanja. Ubrzo je organiziran sastanak sa potencijalnim poslodavcem. Njihova ponuda nije izgledala loše. Pored osnovnih stvari, pristojne plate, nudili su obuku za jezik i obuku za nastrifikaciju diplome, gdje snose sve troškove, obezbijeđen smještaj te stručnu pratnju u svim administrativnim poslovima tokom prve godine boravka u Njemačkoj”, kaže u razgovoru ovaj 36-godišnji Bosanac koji trenutno radi u mjestu Dahme, 80 kilometara južno od Berlina.

Dodaje kako je agencija za posredovanje veoma brzo završila sve potrebne procedure i već sredinom marta mogao je krenuti u Njemačku na novo radno mjesto, ali bojao se da bi koronavirus mogla biti velika prepreka.Filmska priča medicinara iz Jajca: Nijemci po njega poslali privatni avionIzvor: Anadolija



“Pasoš s vizom sam dobio krajem marta, što nisam očekivao, jer je ambasada već bila zatvorena zbog korona pandemije. To sam javio svom poslodavcu i jednostavno čekao da sve prođe i da se granice otvore kako bih mogao krenuti na put. Dva puta su pokušali početkom aprila organizirati let iz Tuzle ali neuspješno i tada uopšte nisam znao da se radi o privatnom letu, već sam mislio da ćemo biti u grupi njemačkih državljana koji napuštaju BiH ili nešto tako. Ali 19. aprila obaviješten sam o novoj ruti i letu iz Zagreba već 21. aprila, i tek sam tad shvatio da je u pitanju zakupljeni let samo za nas petero, odnosno četvero novih radnika i jedan koji se zadesio na godišnjem odmoru u BiH”, napominje Haseljić.

Navodi da je bio fasciniran činjenicom da su Nijemci poslali privatni avion po malu grupu ljudi i to u doba kada u svijetu vlada velika neizvjesnost i haos zbog pandemije.



Firma zakupila avion za pet medicinara iz BiH



“Da sam neki rijetki stručnjak ili poznati ekspert u nekoj posebnoj oblasti možda bi to sve doživio sasvim normalno, ali da za pet medicinskih tehničara jedna firma zakupi avion, organizira prelaze preko granica tri države, dva drumska transporta, to je već sve bilo pomalo čudno. Prva asocijacija je bila da im očajnički trebaju radnici – kao da će sve stati ako mi ne dođemo. Ali tek kada sam stigao shvatio sam suštinu cijele priče”, ističe ovaj medicinar, potom detaljno opisujući nesvakidašnje putovanje.

Sve je počelo u Tuzli gdje ih je čekao organiziran prijevoz do graničnog prelaza u Orašju, odakle su se zaputili dalje prema Zagrebu, a potom za Berlin.

“Izlazimo iz kombija, nas pet vučemo kofere za sobom preko savskog mosta pored kolone kamiona koji jedino prelaze granicu. Pomalo apokaliptičan prizor i potpuno nerealan. Granicu prelazimo lako uz svu dokumentaciju, dobijamo propusnice za tranzit kroz Hrvatsku i idemo za Zagreb u drugom kombiju koji nas čeka sa druge strane granice. Autoput prazan! Tu i tamo po neki kamion, tek pred sami ulaz u Zagreb nešto pojačan saobraćaj, u suštini prazno. Dolazak na zagrebački aerodrom je već posebna priča. Sablasno prazan. Jedna radnica na info pultu, dva pilota i jedan radnik na održavanju higijene. Moramo čekati da obavijeste graničnu policiju te da neko dođe i otvori terminal za prolaz, jer niko ne radi. Nismo čekali dugo, bili su tu na aerodromu u sobi za odmor. Smiju se oni, smijemo se mi. Moji saputnici i ja gledamo jedni druge u nevjerici šta se dešava. Ogroman aerodrom, nigdje nikog, i mislim da uopšte nismo bili svjesni šta nam se sve desilo u tim trenucima i mislim da smo postali svjesni svega tek par dana kasnije”, kazao je Haseljić.

Aerodrom u Berlinu sablasno prazan



Ističe kako je let u maloj Cesni sa šest sjedišta, pilotom i koilotom prošao dobro i da su već poslije dva sata sletjeli u Berlin.

“I tamo prizori slični ili skoro isti. Aerodrom pun prizemljenih aviona, par uposlenika, granična kontrola i ekipa iz firme za doček. Novi, još nezavršeni terminal otvoren samo da mi možemo sletjeti. Nešto razmišljam, koje smo mi face. Za svakog od nas pojedinačno stiže osoba zadužena za transport do već obezbijeđenog smještaja i nekoliko osoba iz uprave. Mi sretni, oni zadovoljni. Sutradan obavezni korona test koji je srećom bio negativan”, priča ovaj Bosanac, dodajući da su potom uslijedili obuke za novi posao, kurs jezika, prilagođavanje i upoznavanje grada.

Napominje da je u tih prvih par dana postao svjestan i zapravo shvatio zašto je neko poslao privatni avion po, kako kaže, grupicu običnih radnika.

“Da imaju potrebu za radnom snagom, sigurno imaju. Da im nije teško otići na kraj svijeta po neophodnu radnu snagu, nije. Osnovnu razliku koju čovjek osjeti dolaskom u Njemačku, bar u mom slučaju i u ovoj kompaniji, jeste nivo organizacije koji zaista nisam mogao ni pretpostaviti. Osnovna stvar je da se nikad, baš nikad, ništa ne podrazumijeva. Ako treba nešto sto puta ponoviti jer je takav red ili pravilo, ponovit će se sto puta. Ništa se ne prepušta slučaju”, rekao je Haseljić, koji trenutno radi kao pomoćnik njegovatelja do završetka procesa nostrifikacije.

Potpuno drugačiji sistem rada i pristup poslu



Ističe da se sistem rada i pristup cijelom poslu drastično razlikuje od onog iz njegovog dosadašnjeg iskustva, isključivo u pozitivnom smislu.

“Iako sam na zadnjem radnom mjestu u domu na Ilidži imao jako pozitivno iskustvo i smatram za nivo BiH jedan od uređenijih domova po sistemu rada, ovo je nešto ipak novo. Velika pažnja se posvećuje dokumentaciji i dokumentiranju svih koraka, pa čak i najsitnijih, naizgled nebitnih činjenica. Odgovornost za urađeno i neurađeno se preuzima, a za kvalitet i rad se nagrađuje. Iznenađeni su nivoom znanja i vještina koje posjedujem, iako mislim da nisam baš neki znalac zbog nešto kraćeg radnog iskustva, i iste radnike jako cijene. Već nakon prvog mjeseca pokušavaju da vas pridobiju, da što duže ostanete kod njih. Kada čovjek sve ovo doživi i napravi neku komparaciju sa iskustvom iz domovine, jedino što može preporučiti drugima je da dođu ovdje, ma koliko to grubo ili nepatriotski zvučalo”, rekao je ovaj uporni Bosanac.

Napominje da je u razgovoru sa drugim ljudima koji su poput njega napustili BiH i došli u Njemačku, shvatio da većina dolazi zbog tri-četiri razloga.Filmska priča medicinara iz Jajca: Nijemci po njega poslali privatni avionIzvor: Anadolija



Mogućnost zaposlenja, izbora radnog mjesta i primanja koja čovjeku omogućuju dostojan život. Mogućnost napredovanja, stručnog usavršavanja uz konstantne interne i eksterne obuke na koje vas poslodavac čak upućuje, moli ili pak zahtjeva, te je spreman da iste finansira ili sufinansira. Rahatluk u psihološko-socijalnom smislu, bez napornih ljudi iz političkog establišmenta koji građane zamaraju, prijete, kradu, otimaju i to sve uz veliki osmijeh, doslovno praveći od ljudi budale. I ovo je jedan od najvećih razloga zašto ljudi napuštaju BiH. Pa čak i oni koji su imali jako dobro plaćene poslove. Želja da im djeca odrastaju u koliko toliko opuštenijem i zdravijem društvenom sistemu gdje će sukladno svojim vještinama, sposobnostima i afinitetima sami sebi graditi zivot, a ne do 35 godine živjeti kod roditelja ili se prodati za sendvič zbog jednog glasa na izborima”, kaže Haseljić, koji je u BiH, osim u svojoj struci radio i druge poslove van struke kako bi zaradio novac za život.

Odlučio sreću potražiti u Njemačkoj



Napominje da je na kraju odlučio da sreću potraži u Njemačkoj i da se usavršava u medicinskoj struci, što je, kako kaže, u BiH veoma teško ili nemoguće jer je i sam posao u staračkom domu u domovini tražio preko godinu dana.

“Odlučio sam na kraju pobjeći od cijele buke i mržnje koju siju politike u BiH jer ne pristajem da budem dio, po mom mišljenju, trulog sistema i loših aršina u vrednovanju ljudskih i bilo kojih drugih kvaliteta. Možda čovjek koji je oko 1.500 kilometara daleko od porodice, od rodnog kraja i neopisivih doživljaja iz mladosti osjeća neku dozu žala, tuge, nostalgije, zovite to kako hoćete, ali ipak, ako tu negdje pronađe neki svoj mir, osjećaj pripadnosti, onda i to drugo mjesto može zvati svojim domom. Ja sam tu tek nekoliko mjeseci, ali ov tvrde ljudi koji su ovdje puno duže. Požele se rodnog grada, rođaka, poznanika, ali za par sedmica godišnje u vrijeme odmora dopune se baterije, što im bude dovoljno za ostatak godine”, poručuje ovaj Bosanac.

Izvor:N1

Komentari

komentara