Porodice žrtava ističu da se svakim negiranjem genocida nanosi dodatna bol, otvara rana koja nikada neće zacijeliti, dok mnoge žrtve i dalje čekaju na vječiti smiraj”

Ni 25 godina poslije, bol ne jenjava. Naprotiv, težnja za najmilijima je sve veća, a sjećanja na najteže trenutke ne blijede. Ovako preživjele žrtve iz Srebrenice opisuju svoj život.

Refik Šahmanović iz Potočara je u genocidu izgubio 57 članova uže i šire porodice, a preživio je pješačeći kroz šume. Danas živi u Holandiji, više puta godišnje posjećuje rodno mjesto, ali bol je, kaže, sve veća, javlja BHRT.

– Kako koja godina ide, valjda što starimo, postajemo emocionalniji, sve to postaje teže i jednostavno ne prolazi ni bol ni tuga. Ukoliko ti nemaš komšija, prijatelja, roditelja, sestara, brata, s kim da sjediš, nemaš školskog druga, komšije da popiješ kafu, sve to sa godinama postaje teže, kaže Šehmanović.

Suad i Refik danas, putem Udruženja u Holandiji, podsjećaju na strahote koje su preživjeli Bošnjaci te kobne godine, čuvajući od zaborava sve one se čiji nišani nalaze u Potočarima. Refik kaže da utočište danas vidi u obrazovanju mlađih generacija.

– Moj sin se rodio u Srebrenici 14. maja 1995, kćerka u Holandiji. Ja sam ponosan otac. Moja kćerka i moj sin završavaju fakultete, kaže Suad Pašalić, preživjeli Srebreničanin.

Izvor:Fokus

Komentari

komentara