Najteže im je razumjeti da se neko otuda gdje bi mnogi željeli da trajno odu vrati tamo odakle bi neki pobjegli.

Nagađaju da se ogriješila o svoju djecu i trampila njihovo odrastanje u raskoši metropole za jurcanje po livadama i voćnjacima. Nejasno im da porodica, koja ima državljanstvo SAD, ostavi uređeni sistem i vrati se u Srbiju gdje se ne zna šta će biti sutra.

Upravo zbog porodice Borka se sa sinom Lukom i kćerkom Emilijom iz Chicaga doselila u Požegu. Ostaće tu privremeno dok u selu Roge, na placu koji su dobili od familije, ne izgrade kuću. Tada će se iz Amerike vratiti i Nikola, Borkin suprug, piše Blic.

  • Preko čikaških blokova ne vidi se svitanje zore, tamo se ljudi ne druže, od jutra do sutra gledaš gužvu i slušaš brundanje automobila. A ovdje mir i tišina. U Americi porodica rijetko kad može da bude na okupu. U Chicagu smo vidjeli sebe kao hrčke u krugu koji po cijeli dan, a svaki je isti, jure a ne stižu da žive. Zato smo se i vratili – priča Borka.

Iz rodnog Konjica, bježeći od posljedica rata, 1996. je otišla u Chicago. Tu je 2008. upoznala Nikolu Glišića, budućeg supruga. Prije devet godina rodili su Luku, dvije godine kasnije i Emiliju. Borka je promijenila više poslova, a poslednji put je radila kao administrativac u zdravstvu. Nikola je vozač. Kamionima krstari Amerikom.

  • U Srbiju, konkretno u Požegu kod Nikolinih, prvi put smo došli 2013. i ostali 14 mjeseci. Opet smo došli 2016, kada smo naglas počeli razmišljati da se vratimo ovdje, ali ne u grad nego u selo jer nam je dosta betona, asfalta, svjetla. Jeste, u Americi se mnogo dobro živi i uživaš sva prava, ali život ti ne da da osjetiš mir i tišinu, obaveze ne dozvoljavaju da gledaš djecu kako rastu. U Palatajnu, predgrađu Chicaga, imamo stan u zgradi. Od svih komšija sve ovo vrijeme družili smo se samo sa jednom Grkinjom, a ostalima sve ovo vrijeme nismo ni ime saznali – kaže Borka.

U Chicagu, nastavlja, gdje god pođeš, moraš automobilom. Bilo da ideš na posao, u kupovinu, da djecu vodiš u školu ili u park da se igraju. Nemaš slobodu da ih pustiš ispred zgrade. A ako ostanu u kući, komšije se bune na buku. Kada je krenuo u prvi razred, Luka je počeo da odbacuje srbijanski jezik kojim se govorilo u porodici.

  • Ujak mog muža je čuo da želimo da se vratimo. Odveo nas je na imanje u Roge, selo za koje je Nikola od djetinjstva govorio da je centar svijeta, i rekao: “Birajte plac, uzmite koliko god vam treba”. Početkom 2018. djeca i ja smo došli u Požegu. U Rogama gradimo kuću i čim ona bude završena, vratiće se i Nikola. Do tada će raditi da bi finansirao gradnju kuće. Trebalo je da bude skromna i funkcionalna, ali biće sa 200 kvadrata u osnovi, ali nam je mnogo bitnije da je okružena šumama i livadama po kojim djeca do mile volje mogu da jurcaju. Gore, iznad onih brda, sviće najljepša zora. Nema novca koji može da plati zvuk tišine i mir u duši – priča Borka.

Luka, učenik trećeg razreda, i Emilija, prvakinja, iako žive u Požegi pohađaju seosku školu u Rogama. Neočekivano lako su podnijeli prelazak iz velegradske džungle u pitominu provincije, a i vršnjaci su ih lijepo prihvatili. Već su se uhodali u svakodnevicu.

Borki je bitno, kaže, da je djecu vratila korijenima i da im da krila, a kada postanu punoljetni i ako ne budu vidjeli sebe ovde, mogu da se vrate u Ameriku. Ovo je, govorila im je po povratku, vaša zemlja.

Ljubav, spokoj, priroda, porodična idila prijaju čovjeku, ali se ne jedu. Koliko ispravnu odluku su doneli Glišići pokazaće vrijeme.

  • Imamo nekih ideja od čega bismo mogli da živimo kada se skućimo i kada se Nikola vrati. Možda ovčarstvo, uzgoj začinskog bilja, proizvodnja rakije od dunje. Znamo da Srbija nije Amerika, ali ne tražimo bogatstvo nego pristojan život – poručuje Borka.

Zbunjena navikama ljudi

Maloj Emiliji nepojmljivi su časovi engleskog.

  • Učimo neke stvari koje sam ja znala kada sam počela da govorim. Ovdje sam u početku najviše bila zbunjena navikama ljudi, neobično mi je bilo koliko su svi ljubazni i pomažu jedni drugima – priča djevojčica.

Nije ovo Amerika

U Chicagu je Borka Luku vozila u školu jer je red vožnje školskog autobusa dječaku oduzimao puno vremena.

  • Mama me je ostavljala ispred škole gdje me je uvijek, kao i drugu djecu, dočekivao nastavnik ili direktor. Neko od njih me je uvijek poslije nastave pratio do kola u kojima je čekala mama. Kada sam došao ovdje, prvi dan posle škole sva djeca su otišla, a ja sam čekao u holu da izađem u pratnji nastavnika. Mama je shvatila što ne izlazim, pa je ušla u školu i objasnila mi da ovo nije Amerika – kaže Luka.

  • Izvor:Hayat.ba

Komentari

komentara