Tradicija tkanja ćilima polako nestaje na bh. prostorima, jer je interes građana da ih imaju u svojim domovima sve manji – kaže u razgovoru za Fenu 63-godišnja Munevera Đuliman iz bugojanskog naselja Gračanica.
-Izuzetak su građani koji vunene ćilime nabavljaju za ‘bosanske sobe’ u svojim kućama. Na taj način, žele da sačuvaju uspomenu na jedno vrijeme, koje je davno prošlo – naglasila je.
Priča kako je u mladosti, zajedno sa svojim sestrama, otkala na stotine ćilima, od kojih su neki završili u Hrvatskoj, Austriji, Italiji i drugim zemljama, gdje žive i rade ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
-Ćilime smo tkali na stanu koji je napravio naš rahmetli otac, a koji je služio svojoj svrsi više od dvadeset godina. Uglavnom smo radili za hercegovačko tržište. Uz očevu penziju, bio je to važan izvor prihoda za našu porodicu – kaže ova Bugojanka.
Dodaje kako su vunu, koja im je bila potrebna, same čupale i prele, i pravile boju za razne šare, kao i da su ćilime tkale po uzorcima, odnosno šemama od starih ćilima.
-Prestala sam tkati kada sam počela raditi u ‘Rodiću’, a stan smo nakon rata iznijeli iz kuće. Nedavno sam imala priliku pokazati kako se to radi, na jednom kursu tkanja u Bugojnu – kazala je ova penzionerka za koju, oni koji je poznaju, imaju samo riječi hvale.
Munevera je, kao i mnoge druge vrijedne žene u bugojanskom kraju, izrađivala nekad različite ručne radove, vezla je na vreći, bavila se bijelim radom i heklanjem, a danas uglavnom plete čarape, u čemu je, također, veoma vješta.
Međutim, ljubav prema tkanju ćilima kod nje nikada nije prestala, kao ni žal zbog toga što se tradicionalni, vuneni ćilimi, sve više izbacuju iz upotrebe.
-Onima koji ih imaju, savjetovala bih da pokušaju sačuvati njihovu svježinu i dugotrajnost, a to će najbolje učiniti ako ih ne budu prali toplom vodom. Ćilimi se čiste mrežastom vrećom u hladnoj vodi, u koju se stavi malo sirćeta. Tako će uvijek biti kao novi – zaključuje Munevera Đuliman.
