Dobitnik Nobelove nagrade za književnost, velikan europske književnosti i intelektualac čije djelo danas neki žele osporiti – Ivo Andrić, rođen je na današnji dan devetog listopada 1892. u mjestu Dolac kraj Travnika.
Djetinjstvo provodi u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. Godine 1903. upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slavenske književnosti i povijesti pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Gracu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine.
Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga, Ivo Andrić.
Točno 50 godina od svog prvog pojavljivanja u književnim vodama (1911.), kada je u časopisu Bosanska vila objavljena njegova prva pjesma U sumrak, ovaj Travničanin postaje dobitnik najprestižnijeg priznanja u domenu književnosti. Radi se, naravno, o Nobelovoj nagradi koja mu je 1961. godine uručena za roman Na Drini ćuprija, kao i za cjelokupni dotadašnji rad na “povijesti jednog naroda”.
U obrazloženju je stajalo da “njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz povijesti svoje zemlje”.
Iz širokog opusa književnog Andrićeva stvaralaštva izdvojit ćemo samo neka, ona najpoznatija djela: romani Na Drini ćuprija, Travnička hronika, Gospođica, Prokleta avlija, Omer-paša Latas (nedovršen), zbirke pripovjedaka Nemirna godina, Žeđ, Jelena, žena koje nema, Znakovi, Deca, Kuća na osami, putopisi i skice Staze, lica, predeli, meditativna proza Znakovi pored puta, Eseji, kritike, članci, Sveske…
Djela ovog nobelovca prevedena su na tridesetak jezika, a sve lirske pjesme, koje za njegova života nisu bile sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. godine u Beogradu, pod nazivom “Šta sanjam i šta mi se događa”.
13. ožujka 1975. godine Vojno-medicinska akademija u Beogradu je priopćila da je Andrić preminuo s nepune 83 godine. Posljednje zapisane riječi ostavio je u svojoj bilježnici gdje je stajalo: Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji
