Tokom svoje karijere letjela je s 22 različita aviona i zabilježila više od 8000 sati letenja, od kojih su 32 sata aktivnih borbenih misija. Umrla je 22. marta 2001. godine
Mnoge žene ostavile su trag u povijesti zrakoplovstva, gdje prvo mjesto zasigurno zauzima slavna Amelia Earhart, čiji nikad rasvijetljeni nestanak iznad Pacifika 2. jula 1937. i dan danas golica maštu i raspiruje različite teorije zavjera.
Njezina popularnost zasjenila je imena i likove mnogih drugih žena čiji je doprinos razvoju i povijesti zrakoplovstva ostao nepravedno neprimijećen.
PORIJEKLO IZ BIH
Takav je slučaj i sa Sabihom Gökçen, na čiji spomen će većina ljudi koji su putovali u Tursku prvo pomisliti na drugu istanbulsku zračnu luku. Međutim, priča koja stoji iza ovog imena uistinu je jedinstvena i fascinantna te zaslužuje da joj se posveti odgovarajući prostor jer je njezino ime upisano zlatnim slovima u historiju borbenog zrakoplovstva.
Sabiha Gökçen rođena je 1913. godine. Bila je kći Mustafe i Hajrije Hanim, koji su bili porijeklom iz Bosne i Hercegovine. U ranoj mladosti ostala je bez oba roditelja. Tokom jednog posjeta Mustafe Kemala Atatürka, oca turske nacije i kreatora sekularne države, Bursi 1925. godine, Sabiha je zatražila dozvolu od lokalnih vlasti kako bi razgovarala s njim, što joj je i dopušteno te je izrazila želju studirati u državnom internatu.
Sabiha i Ataturk
Nakon što je Atatürk doznao da je Sabiha ostala siroče te da živi teškim i siromašnim životom, odlučio ju je posvojiti i zatražiti od njezina brata dozvolu kako bi je odveo u predsjedničku rezidenciju Çankaya u Ankari, gdje bi Sabiha živjela s ostalim Atatürkovim posvojenim kćerima.
U Ankari je završila osnovnu školu, nakon čega je upisala američku akademiju Uskudar u Istanbulu. Sukladno turskim reformama, Atatürk je težio provesti i reformu Turskog ratnog zrakoplovstva. Poslije uvođenja Zakona o prezimenima, Atatürk je Sabihi 19. decembra 1934. dodijelio obiteljsko ime Gökçen, što u prijevodu s turskog jezika znači “povezivanje s nebom”.
No, ona tada još nije bila pilot, da bi šest mjeseci nakon toga razvila strast za letenjem. Sabiha je zajedno s Atatürkom sudjelovala na ceremoniji letačke škole “Turske ptice” 5. svibmaja ja 1934. godine. On je tada otkrio da gaji velike simpatije prema letjelicama i jedrilicama pa ju je pitao želi li postati padobranac, na što je ona pristala.
Ipak, daleko više zanimalo ju je letenje, pa je dobila pilotsku dozvolu. Zajedno s osam pilota, među kojima je bila jedina djevojka, upućena je u Rusiju na tečaj za pilota jedrilica i aviona. No, nedugo nakon odlaska primila je vijest da je jedna od posvojenih kćeri Mustafe Kemala Atatürka umrla, nakon čega se s narušenim moralom vratila u Tursku, izolirajući se od društvenih događaja.
Budući da turski zakon nije predviđao školovanje žena na Ratnom koledžu, od Atatürka je dobila ličnu odoru te je upisana na jedanaestomjesečni program specijalnog obrazovanja u Zrakoplovnoj školi u Eskişehiru 1936. godine. Nakon što je dobila diplomu, obučila je postati vojna pilotkinja Prvoga zrakoplovnog puka u Eskişehiru. Tu je letjela na bombarderima i zrakoplovima lovcima te stekla veliko iskustvo prilikom vojnih vježbi u Egeju i Trakiji.
BOGATA KARIJERA
Kada je 1937. godine u regiji Dersim izbila pobuna protiv vlasti, postala je službeno prva pilotkinja borbenog aviona i sudjelovala u gušenju pobune protiv vlasti. Prema izvješću Glavnog stožera turske vojske, bombardirala je skupinu pobunjenika i tom prilikom likvidirala njih 50. Za takvu zaslugu dobila je “takdirnamu” (pismo zahvale). Usporedo s pismom dobila je i nagradu turske zrakoplovne organizacije “Medalja za superirorne pothvate u operaciji”. Za nagradu 1938. godine poslana je na petodnevno putovanje po balkanskim zemljama u kojima je prezentirala turske zrakoplovne snage.
Iste godine imenovana je za glavnu instruktoricu u letačkoj školi Türkkuşu gdje je služila do 1954. kao instruktorica leta. Podučavala je četiri pilotkinje: Edibe Subaşı, Yıldız Uçman, Sahavet Karapas i Nezihe Viranyalı. Sabiha Gökçen letjela je oko svijeta 28 godina do 1964. Njezinu knjigu, pod nazivom “Život na putu Atatürka”, objavila je 1981. turska Aeronautička asocijacija u spomen na Atatürkov 100. rođendan.
Tokom svoje karijere letjela je s 22 različita aviona i zabilježila više od 8000 sati letenja, od kojih su 32 sata aktivnih borbenih misija. Umrla je 22. marta 2001. godine u Ankari u dobi od 88 godina. Priznata je kao prva borbena pilotkinja u Guinnessovoj knjizi rekorda. Ona je izabrana kao jedina pilotkinja za poster “20 najvećih pilota u historiji” koji su objavile Zračne snage SAD-a 1996. godine.
Danas jedna od ukupno tri istanbulske međunarodne zračne luke nosi ime po njoj.
