Volkswagenova Buba je automobil nevjerojatne prošlosti, biografija Hitlerovog čeda puna je fantastičnih obrata i nezamislivih raspleta. Zamišljena kao sredstvo masovne motorizacije, baš ono što ćemo mi ovdje posredno dobiti Zastavinim Fićom dvadesetak godina kasnije, Buba je bila genijalna u svojoj jednostavnosti, no malo tko je mogao zamisliti da će nastaviti život i nakon propasti izvorne ideje.
Sama činjenica da je bila simbol jednog totalitarnog režima koji je definirao zlo globalnih razmjera nije joj smetala da već nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata potpuno izađe iz sjene svog tvorca i započne potpuno neovisan život. Počela je život kao KdF Wagen U redu, nije Buba bila simbol razaranja poput tenka Tiger, aviona Focke Wulf 190, Messerschmitta Bf 109 ili Junkersove Stuke (iako se i takvima odavno dive i odnose s poštovanjem), a njezina uloga na tržištu porušene i popljačkane Europe imala je itekako smisla u prvim godinama nakon rata.
No, njezina kasnija afirmacija na tržištu i fenomen uspjeha u SAD-u, tamo gdje se „automobili ispod pet metara ne smatraju automobilom“ čudnovati je splet okolnosti i nevjerojatna prilika za stalnu studiju odnosa ljudi i predmeta i koliko god da se knjiga o tome napisalo i dalje je fascinantno kako je taj maleni „žohar“ uspio postati prvi svjetski automobil i pomiriti nepomirljivo – sitog i situiranog Amerikanca koji može birati između još 500 boljih modela i siromašnog Južnoamerikanca koji jedva da može kupiti Bubu od petogodišnjih primanja.
Aj Kukarača, oj Folciko!
Buba je zbilja povezala svijet, a da joj to nije bila namjera – vozila su je i djeca cvijeća i doktori, i ozbiljni tradicionalni očevi obitelji i samci „bonvivani“, vozili su je u Jugi i u Britaniji, proizvodila se i u Njemačkoj, ali i u Sarajevu i u Meksiku, pravila je kolonu iza sebe na cesti i utrkivala se s najbržima na automobilskim utrkama. Sve je to bilo dovoljno za naslov najprodavanijeg i najomiljenijeg automobila na svijetu.
