Kad bi se birao “najsretniji čovjek na svijetu”, Brad Guy sigurno bi dobio medalju. Vjerovatno zlatnu. Australski YouTuber preživio je, ni više ni manje, nego pad s visine od 4,5 hiljade metara i udarac u tlo brzinom od 80 kilometara na sat.

„Bio je predivan dan, bez oblačka na nebu, upravo savršen za moj prvi skok padobranom“, počinje Brad Guy priču o incidentu koji se dogodio u avgustu 2013. godine blizu Melbournea.

„Mogli smo birat s koje visine ćemo skočiti, a ja sam tražio najvišu moguću. Avion je bio na 4,5 hiljade metara visine kad me instruktor u šali upitao koje su mi posljednje riječi. Rekao sam: Nadam se da će mi se padobran otvoriti. Na neki način sam sam sebe urekao. Sjećam se da sam se hvatao za sve za što sam mogao dok me instruktor gurao prema vratima aviona, ali nisam želio odustati“, ispričao je Brad Guy u intervjuu za Vice.

„Prvih šest-sedam sekundi nakon što sam skočio osjećao se fenomenalno, uopšte me nije bilo strah. Na kursu smo naučili da će se padobran tad otvoriti i očekivao sam trzaj, no to se nije dogodilo. Umjesto da se otvori, padobran je zgužvan samo mlatarao na vjetru. Tad mi se upalio prvi alarm. Pogledao sam iza u instruktora koji je petljao po špagicama, pokušavajući ručno otvoriti padobran, no bez uspjeha. E, tad me uhvatila panika. Stvari su očito pošle krivo, i išle su krivo ogromnom brzinom“, prisjeća se Brad.

Nakon nekoliko sekundi u zraku je bio i rezervni padobran, no ni on se nije otvorio. Brad je s užasom gledao kako se dva zgužvana padobrana u zraku zapetljavaju jedan za drugi, a brzina kojom se približavaju tlu se ne smanjuje.

„Instruktor je iz petnih žila urlao da držim noge dolje i pripremim tijelo za udarac jer smo počeli spiralno ponirati i strašno se tresti. U tom trenutku prihvatio sam da smrt dolazi po mene. Osjećao sam čudnu smirenost. Mislio sam: Ok, to je sad to. Bit će to najgora bol koju možeš zamisliti, ali brzo ćeš biti mrtav. I prihvatio sam to. Dominantan osjećaj bila mi je krivica. Osjećao sam užasnu krivicu što sam doveo svoju porodicu tamo i oni će me sad gledati kako umirem. Bio sam jako svjestan traume koju će oni imati nakon toga“, prisjetio se Brad.

Kaže kako mu je teško prenijeti sve svoje misli u tim trenucima jer su se rojile nevjerovatnom brzinom.

„Tijelo i um pripremaju vas za smrt tako da imate dojam kao da se sve ugasilo. Bio sam potpuno otupljen i spreman za udarac, najgoru moguću bol i kraj“, ističe YouTuber.

Za sam trenutak udara u tlo kaže kako ga nije osjetio kao jedan snažan udarac, već više manjih.

„Pali smo na rub jezera na golf terenu i odbili se od nasipa. Kad sam otvorio oči, instruktor i ja bili smo do pola tijela u vodi. Bio sam u stanju potpunog šoka. Htio sam vrištati, ali zvuk nije izlazio iz mene. Očajnički sam hvatao zrak. Pao sam na instruktora, no pali smo tako da smo bili totalno isprepleteni. Ja sam nekako više pao na leđa, a on na noge. Nisam se mogao pomaknuti, niti sam uopće osjećao svoje tijelo u prvim trenucima. Kad sam ga počeo osjećati, bila je to najgora bol koju sam ikad osjetio. Kičma kao da mi je gorjela“, opisuje Brad Guy najdramatičnije trenutke svog života.

Pogledao je instruktora koji je, kaže, bio bez svijesti i plav u licu.

„Svom snagom koju sam mogao skupiti stiskao sam mu ruku i molio ga da se probudi. Osjećao sam užasnu krivicu. Mislio sam kako sam ga ubio i sad ležim na mrtvacu. No, tad je on počeo vrištati. Užasno ga je boljelo – on je slomio obje noge i zdjelicu – a ja se nisam mogao pomaknuti i ležao sam na njemu zadajući mu još više boli. Obojica smo vrištali iz sve snage. Nakon nekog vremena čula su nas trojica golfera“, prisjeća se Brad.

Golferi su im prišli i uspjeli ih odvojiti, ispetljati iz padobrana i izvući iz vode. Pozvali su pomoć. Brada su odvezli u bolnicu kolima hitne pomoći, a instruktora helikopterom. Obojica su preživjela pad se 4,5 hiljada metara.

Brad je slomio kičmu i oporavljao se četiri mjeseca. Sada opet može hodati, no ne može se baviti sportom ni mnogim drugim stvarima u kojima je uživao. I danas, četiri godine nakon nesretnog skoka padobranom, redovno ide na fizioterapije i psihoterapije. Bori se sa PTSP-om i depresijom, čestim pratiteljima iskustava iz kojih ljudi jedva izvuku živu glavu.

„Mnogo razmišljam o svemu što se moralo dogoditi da bismo nas dvojica preživjeli. Što smo pali baš na ivicu jezera gdje je tlo mekše, možda je pomoglo i to što smo se vrtjeli pa nam je to usporilo brzinu pada. Način na koji smo bili zavezani, kakvo je vrijeme bilo taj dan… Sve te sitnice morale su se posložiti da bismo mi danas bili živi. I posložile su se“, kaže Brad Guy.

Komentari

komentara