Uputio sam se u selo Korićani na planini Vlašić, selo koje se nalazi na 1300 metara nadmorske visine iz jednog razloga.
Da bi posjetio obitelj Zikreta Lozića (Zika) iz Vitovlja obliže selo, koji se bavi ovčarstvom. Smjestio se na jedno 5 km od Korićana uz šumsku cestu koja vodi za Blatnice i dalje se šumskim putevima može doći do Kneževa.
Smjestio se u narodu mjesto poznato pod vrela,tu je izgradio svojoj obitelji šumsku kućicu, da ima gdje boraviti za vrijeme dok se nalazi sa svojih 550 ovaca na ispaši na Vlašiću.
Foto by.- IVAN BILOBRK
Dolazim u jutarnjim satima kad je priprema za odlazak čobana na ispašu i mužnja ovaca, ulazim u kućicu gdje dječica još spavaju,ispijam skupa sa njima prvu jutarnju kavu,koja će mi ostati zadugo u sjećanju i tako se u sebi razmišljam: Bože ako mora otac živjeti i baviti se tim poslom da bi prehranio svoju obitelj,jer od nečega se mora živjeti, opet se mislim, možda žele da su skupa pa će im biti lakše kad su svi na okupu.
Kasnije kroz priču saznajem ostale detalje njihovog života, kad odlazi na ziminu sa svojim stadom tada izbiva od kuće i obitelji. Od početka studenoga pa sve do maja kad se vraća na planinu.Tada moraju biti razdvojeni a kad je na ispaši na planini da nisu skupa bili bi tako blizu a tako daleko,jer sa ovim poslom moraš biti 24 sata sa ovcama,bez obzira što je selo Vitovlje na nekih 15 km od njihove planinske kuće.
Nikad se ne zna, što se može desiti sa stadom jer tamo gdje je nema ni telefonskog signala na mobitelu,mora se popeti na obližnji proplanak, da bi imao signal. Tako da sam zaključio da su zbog toga vjerojatno skupa,problem će nastati kad dijete krene u školu,tada će morati biti razdvojeni dok je škole.
Kućica izvana izgleda trošno ali kad sam ušao unutra,druga priča to je jedan topli trenutni dom jedne skladne i susretljive obitelji. U kući nema struje u blizini je izvor pitke planinske vode i okruženje koje je melem za oči.
Dok smo snimali i u razgovoru sa Zikretom sam ga pozorno slušao,kako je u biti živjeti njegov život,od jutarnjeg buđenja,kad čobani tjeraju ovce na ispašu,jutarnju mužnju,sirenje sira, pa se i muzne ovce tjeraju na ispašu,da bi se oko 16 h vratile na popodnevnu mužnju i isti postupak kao i jutarnji i povratak čobana sa stadom. Gdje sam pokušavao se staviti u njegov položaj,nisam mogao,možda se ni on ne bi mogao staviti u moj život i posao,možda se isto ne bi snašao jer mu je sve strano,kao i meni u njegovom. Jer kako i sam kaže da se ponovno rodi da bi se opet bavio sa ovim poslom,jer on to jednostavno voli i da taj posao moraš voljeti da bi ga mogao raditi.
Kad je na zimini pa kad se pred Božić u zimi na otvorenom počnu janjiti ovce na hladnoći i do čak -20, okolo sve ledi,smrzava a ovca svoje janje očisti i ono staje na noge pod takvim uvjetima,da je to nešto što on ne može opisati.
Ja osobno prvi znam kukati,teško mi je,ovako,onako, uvijek od težeg ima teže i isto tako od goreg ima gore.
Jer cijelo vrijeme u razgovoru sa Zikretom i njegovom suprugom ja nisam čuo da se oni na nešto žale, nego čak više su cijelo vrijeme za moga boravka kod njih bili nasmijani a ona dječica tako razigrani i veseli.
Moglo bi se još toga pisati, ali najbolje je da pogledate video prilog,koji prikazuje jedan već odavno zaboravljeni život ovčara i njegovih čobana, jer sve je manje ovakvih prizora u BIH.
Ovim putem bi se zahvalio snimatelju Ivanu Bilobrku iz Korićana a pogotovo obitelji Lozić na primitku u njihov topli dom i na pristanak za snimanje reportaže, koju bi prenijeli čitavom svijetu hvala vam……………………….
