Priča je to o mladim ljudima iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine koji zajedno poručuju da ih ne zanimaju mržnja i nacionalizam te da žele zajedničkim snagama promijeniti stanje na području Balkana.

Idejni tvorac ovog 53-minutnog ostvarenja je 21-godišnji Nemanja Cvetković iz Jagodine, a prve zamisli u svojoj glavi za ovaj projekat stekao je u Parizu. Povod su mu bili nacionalizam, napeta situacija među mladima, ali i mržnja koja je i dalje, nažalost prisutna u zemljama regije.

“U Pariz sam otišao zbog studiranja, ali sam definitivno uvidio da to nije moje područje te sam posljednjih mjesec dana boravka u Francuskoj razmišljao šta i kako uraditi. Došao sam na ideju da snimim nekoliko kratkih klipova koje sam potom postavio na studentske stranice u Zagrebu i Sarajevu. Mlade sam pozvao na snimanje dokumentarnog filma u kojem bismo pokazali kako danas mladi ljudi žive te da li sebe vide na ovim prostorima ili na Zapadu”, pojašnjava Cvetković u razgovoru za Klix.ba.

Napuhani jaz

Za vrlo kratak vremenski period grupe mladih u Sarajevu, Tuzli i Zagrebu su se okupile, razrađena je ideja te se pristupilo samom snimanju filma.

“Ove tri države smo uključili prije svega jer postoji ‘napuhani’ jaz među njima, a kroz film smo došli do informacija da mladi ljudi, nažalost, sebe ne vide na ovim prostorima, već odmah nakon srednje škole ili fakulteta planiraju otići odavde. To nije samo floskula, ali smatram da mi definitivno trebamo uložiti energiju na ovim prostorima. Također, smatram i da će biti bolje ako se svi povežemo, jer pričamo istim jezikom. Našim povezivanjem možemo da očekujemo nešto dobro, a mržnjom to nećemo postići”, kaže Cvetković.

Film je sniman mjesec dana u Sarajevu, Tuzli, Mostaru, Zagrebu, Splitu, Trogiru, Beogradu, Jagodini i Svilajncu, a u njegovom nastanku učestvovalo je blizu 450 mladih ljudi.

“Početak filma je u Sarajevu, a kraj u Beogradu. Ovim smo napravili mali presjek ljudi koje smo izabrali. Mi smo pored mladih koje smo pitali da li se ovdje vide, zaustavljali i one starije koji su nam pravili usporedbe vremena prije i danas, ali i kako njihovim iskustvom da izbjegnemo saplitanje u kojem su oni završili u prošlosti”, nastavlja on.

Ističe i da na prostoru zemalja bivše Jugoslavije trenutno postoje razne predrasude, prije svega zbog političke situacije, ali i medija.

“Predrasude sam lično i sam imao po pitanju Tuzle, jer sam konstantno putem medija imao plasiranu iskrivljenu sliku o ovom gradu. Prvi put kada sam došao prije godinu dana jedan haški optuženik je bio pušten na slobodu, a zbog toga su mi svi govorili: Nemanja, gdje ćeš tamo da odeš sad. Ja sam odlučio ipak da odem i vidio sam jednu sasvim suprotnu sliku od one koja mi je plasirana”, nastavlja ovaj mladić koji je dosad grad na zrnu soli posjetio 13 puta.

Navodi kako mlade ne zanima nacionalizam i da bi oni voljeli da se druže i da se povežu. Ističe i da cilj ove priče nije napraviti novu zajedničku državu, nego stvoriti veće poštovanje među stanovnicima zemalja regije.

Lejla Ibrulj iz Sarajeva jedna je od učesnica ovog projekta. Kako nam je kazala, “Zar nije bolje ovako?” od velikog joj je značaja, posebno jer je realiziran u vremenu kada se priča iz devedesetih godina ponovo aktuelizira.

Sasvim je normalno da Sarajlija ode u Beograd

Mišljenja je da je jako bitno da se mladi aktiviraju te da pokažu da je sasvim normalno da Sarajlija ode u Beograd, ali i obratno.

“Omladina ne smije dopustiti da im neko drugi ‘soli’ pamet, odnosno da im stariji govore kako se ponašati u tom smislu, jer su upravo oni uprskali cijelu stvar devedesetih. Ja osjećam odgovornost za svoju generaciju, u smislu da trebamo reagovati te se izboriti, prvenstveno kada su u pitanju silne predrasude koje nam političari putem medija plasiraju, zbog svoje lične koristi, a ne zbog naroda”, naglašava Ibrulj.

Kada je konkretno riječ o BiH, ova mlada djevojka mišljenja je da bi mladi političkim strukturama u našoj zemlji trebali biti na prvom, a ne na posljednjem mjestu, kao što je trenutno slučaj.

“BiH je komplikovana država. Podijeljeni smo u nekakva tri tora i svako vuče na svoju stranu i zaista je potrebno da se mladi u BiH ujedine, kako bismo prvenstveno prešli te granice entiteta i kako bi mogli da idemo skupa u susjedne države kao Bosanci i Hercegovci, a ne da se klasificiramo po nekakvim vrstama, nacijama i slično”, smatra ona.

Kaže i da Sarajevo, Banjaluka i Mostar više nisu gradovi kao što su nekada bili.

“Postali su ekstremistički gradovi sa koncentracijom omladine koja je pokupila sve ono loše. Oni sjede uz društvene mreže i komentarišu. Vi sad ne znate kako bi oni reagovali sutra da se nešto desi. Situacija je zategnuta i upravo zbog toga omladinu treba izvući iz kuće, dovesti ih na određene radionice i događaje kako bi vidjeli da treba da se druže i grade zajedno budućnost. Da budu prijatelji i da se poštuju i onda ćemo vrlo lako doći do dogovora za sve ostalo”, savjetuje Ibrulj.

Ante Pereza student je druge godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu jedan je od prvih koji se priključio grupi mladih ljudi koji ne poznaju nacionalne, vjerske ili neke druge razlike.

“Mi smo već dvije godine u ovom projektu i ovo je za nas jedan dio života. Lično, za mene je ovo jedno iskustvo koje mi je pomoglo u svim segmentima djelovanja. Mi od ovoga nemamo finansijsku dobit, ali imamo daleko više od toga. Moj svetonazor se promijenio od ulaska u ovu grupu”, priča nam Pereza.

U protekle dvije godine, prisjeća se on, po prvi put je posjetio Sarajevo, Tuzlu i Beograd koji su ga fascinirali.

“Moje mišljenje se dosta promijenilo o zemljama regije jer svuda postoje predrasude. Ljudi kao ja ne pridaju puno pažnje tome, ali smo svi mi time bombardirani od medija, okoline i ljudi koji se samo koriste takvim informacijama”, nastavlja on.

Smatra i da mladi koji žive u zemljama regije imaju zajednički problem, a to je pasivnost.

“Imamo ljude od 20 ili 30 godina koji se ponašaju na način da ih ne interesuje politika, društvo i sve ono što se dešava oko njih. Međutim, to sve utječe na njihov život i takav način njihovog djelovanja se mora mijenjati”, kaže ovaj mladić.

Film snimljen bez kune, dinara, marke

Posebno je zanimljivo istaći da je projekat realiziran bez finansijskih sredstava, a film je svjetlost dana ugledao samo zahvaljujući entuzijazmu grupe mladih ljudi.

“Nama je najveći problem predstavljalo putovanje iz grada u grad, kao i jedna kamera kojom ćemo sve snimiti. Kada smo to dobili bili smo spremni spavati na podu, kako bismo napravili prve korake. Mladi ljudi moraju da shvate da moraju pokazati određen vid aktivizma kako bi to ljudi prepoznali. Svi kažu: Nemamo novca. On nije izgovor za bilo šta. Imaš prijatelje, poveži se s njima i to je to”, ističe Cvetković.

Nakon Tuzle film će zasad svoja prikazivanja doživjeti 5. maja u Jajcu, 22 dana kasnije u Zagrebu, a trenutno su u toku i pregovori vezano za sarajevsku projekciju.

“Zar nije bolje ovako?” na samom kraju donosi zaključak da samo zajedničkim povezivanjem možemo uspjeti na putu ka boljem sutra.

Komentari

komentara