SUPERTATA SKRIVA TUGU: Ivan Marinić iz Žminja prošle godine ostao je udovac. Sam brine o djeci. Počeo se baviti stočarstvom, a djeca mu u tome uživaju

Ja sam svojoj djeci sada i tata i mama. Moram. Nema odustajanja, kaže nam Ivan Marinić (35) iz Žminja dok ga nježnim ručicama stišće i grli petero nejake djece dok je šesti, najmlađi 15-mjesečni sin Matej, trenutno na čuvanju kod djeda i bake u Bjelovaru.

Najstarijoj kćeri je tek 10, Katarini 9, Ivanu 6, Kristini 5 i maloj Željki 2,5 godine. Ivanova supruga Željka se lani, u nedjelju 10. siječnja nešto iza šest sati ujutro, jednostavno srušila. Srce ju je izdalo. Prije toga supruga je ispratila u Rovinj da na nadnici nešto zaradi za obitelj, te podojila tada tromjesečnog Mateja. Bilo joj je tek 28 godina

.

Ivana i zaigranu dječicu zatekli smo u Bričancima u središnjoj Istri. Iako je prohladno nedjeljno jutro i tek pet stupnjeva ispod ništice, Ivan i djeca na ograđenoj njivi čuvaju stado koza i ovaca. Svatko od mališana hvali se svojim ljubimcem, malim kozlićem kojeg drže u naručju ili pak kozom s lijepim rogovima. Njivu im je na korištenje prije nekoliko mjeseci, kaže Ivan, dala crkva, dok su 10-ak koza i nekoliko ovaca poklonili ljudi iz Istre. Stado je svakim danom sve brojnije pa ograđenom njivom danas veselo trčkara već 40-ak koza. Upravo u njima te proizvodnji mesa, mlijeka i sira, vrijedan i brižan Ivan vidi neko bolje sutra za svoju djecu.

Svi naši planirani životni snovi smrću supruge u trenu su srušeni. Sve se okrenulo naopako. Nisam imao vremena niti shvatiti što nas je snašlo i već sam bio sam s djecom. Morao sam dalje, kaže Ivan.

Svugdje ih vodi sa sobom

U početku je prilagodba bila najteža. Ta godina mu je proletjela kao da je trajala mjesec.
– Prvi dan kada sam ostao sam, to je teško i opisati. Iskreno, ne bih to poželio nikome. Tuga, očaj, beznađe, stres, briga, sve me je odjednom snašlo. Kada su djeca shvatila da je mama zauvijek nestala, utjehu su tražili u mom zagrljaju. Ja sam im postao i otac i majka. Teško nam je, ali kroz sve nedaće idemo uz igru i šalu. To je jedini način jer bi ih drugačije uništio. Ne daj Bože da smo se sada zabili u kut i da samo plačemo nad okrutnom sudbinom – otvorio nam je srce i dušu nadasve hrabri i brižni otac Ivan.

Nakon medijskih napisa, ljudi iz cijele Istre i Hrvatske obitelji Marinić šalju pakete s odjećom, hranom i drugim potrepštinama. Ivan je posebno zahvalan mjesnom svećeniku Jordanu Rovisu koji ga je, kaže, doslovce podigao s dna.

– U početku mi je najteže bilo prilagoditi se činjenici da sam zapravo preko noći ostao sam sa nejakom djecom. Najmlađi Matej bio je beba s nepuna tri mjeseca. Ljudi su nudili pomoć, ali nakon svega mi smo ostajali sami unutar svoja četiri podstanarska zida i morao sam se naučiti na to da sve moram sam prilagoditi. Danas mi je najteža borba sa stvarnošću za budućnost djece. Ne radim, a i kako ću, kuda ću sa djecom? Bilo gdje da idem, vodim ih sa sobom. Sada primam rodiljnu naknadu i dječji doplatak što je nešto iznad četiri tisuće kuna od čega polovina odlazi na podstanarstvo – priča Ivan o svojim strahovima i stremljenjima.

Ivanu su, kaže, djeca kroz svaki dan jedini i najveći motiv da ne poklekne i da ide dalje.

– Nekih strahova nemam, ne bojim se ja ničega, ali podsvjesno me muči budućnost djece. Za sada to nekako ide, ali kasnije će uslijediti problemi kada svi krenu u školu. Cilj mi je da djecu dignem na noge onako kako treba. Marija je sada četvrti razred osnovne, Katarina treći, a Ivan i Kristina su u vrtiću – priča Ivan.

Iako ima tek devet godina, Kristina već zna da želi biti liječnica. Marija želi biti frizerka , a Ivan (6) želi se baviti stočarstvom kada odraste.

Zbog djece Ivan ustaje rano, oko 4-5 sati. Najprije naloži vatru da djeci bude toplo kada se probude i potom im priprema doručak. Najmlađa kćer Željka se, priča Ivan, prva probudi i već čeka svoj kakao.

– Svaki dan mi priča o majci koje više nema. Na groblje odlazimo uvijek kada oni to požele. Svoju tugu pred djecom nikad nisam pokazao. Ne smijem to pred njima, jer bi onda mogli popustiti u školi ili pak nešto drugo – priča Ivan dodavši da sve i da ima neki posao ne bi ga mogao raditi jer nema kuda sa djecom.

Optimistično se nada da će jednog dana, uz posao s kozama, uspjeti izgraditi i neku kućicu za djecu kako bi imala svoj krov nad glavom. Ivan i pokojna supruga su iz okolice Županje u Istru doselili prije 13 godina.

Unatoč svemu djeca su sretna

– Planirali smo, imali neki životni san, ali sudbina je debelo umiješala prste u naš život. Teško je ali snagu mi daju djeca. Biti tata i mama svojoj djeci meni je prirodno. Sila me je naučila svemu. Unatoč svemu, oni su danas sretna, vesela i razigrana djeca – kaže Ivan.

Supruga Željka srušila se i umrla. Najmlađe dijete imalo je tek 3 mjeseca

– Bilo je nedjeljno jutro prije godinu dana. Pili smo kapučino. Potom je Željka dojila bebu, a druga djeca su se oko njih igrala. Sve je bilo opušteno. To je posljednja slika koju sam upamtio prije nego što sam otišao na posao. To je bilo zadnji put da sam je vidio živu – prisjetio se suprug Ivan. Pola sata poslije toga Ivanova supruga Željka (28) srušila se i umrla. Izdalo ju je srce.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentara