Alen Baričević (29), samohrani otac troje djece, toliko je ogorčen da dvoje svojih školaraca jučer nije odvezao u školu u Sveti Juraj. Nada se da će tim svojim postupkom isprovocirati socijalne službe, kako bi i njima, a ne samo novinarima Jutarnjeg lista, mogao izložiti svoj problem, jer do onih koji su ga trebali riješiti, kaže, nije mogao doći niti nakon 50 telefonskih poziva.

Njegova životna situacija je specifična. Rođeni Zagrepčanin prije deset godina se preselio u Opatiju, a prije pet mjeseci – na Velebit, u kuću svojih predaka. U Kući na Baričević Podima nedaleko od Jablanca nitko ne živi 60 godina, a posljednjih desetljeća njegova ju je obitelj koristila kao vikendicu. On je od nje odlučio napraviti dom za sebe i svoju djecu, koju uzdržava nakon razvoda od supruge. Od stotinu problema s kojima se morao suočiti u novom životu, jedan od većih bio je prijevoz djece do Svetog Jurja, gdje se nalazi područna škole OŠ S. S. Kranjčevića iz Senja, kamo je Mia jesenas krenula u 4., a Luka u 2. razred. U jednom smjeru do škole ima 38 kilometara, a u jednom školskom danu tu dionicu Alen svojim Nissanom mora prijeći četiri puta.

– Dogovor s ravnateljicom i Županijom je bio da prihvatim da ću ja voziti djecu dok se ne riješi prijevoz, koji po zakonu oni za djecu moraju osigurati. Za to je bila dogovorena naknada od oko 3200 kuna mjesečno. Dosad sam dobio samo 2000 kuna, iako mjesečno za gorivo trošim 500 eura. No, to čak i nije najveći problem. Fizički sam iscrpljen, a nadležne službe me ignoriraju. U Županiju sam samo tijekom proteklih praznika zvao barem 50 puta. Dnevno po četiri ili pet, svaki put mi kažu da nema nadležne osobe i da nazovem malo kasnije, i tako se vrtimo u krug – žali se Alen Baričević.

Na fotografiji: Kuća obitelji Baričević

Nagomilani problemi

Kaže da više nema snage boriti se s administracijom, pa se odlučio na očajnički potez smatrajući da djecu može učiti i sam dok mu se ne riješi problem.

– Djeci je u školi fantastično, odlično su prihvaćena, od roditelja i učiteljica imam podršku, a izbora više nisam imao. Ujutro odem, s nama mora i najmlađe dijete, petogodišnja Ema, jer je nema tko čuvati, odvezem ih, vratim se, oko 11 moram natrag po njih, kad se vratimo nemamo ručak, ugasi nam se vatra, ne mogu ništa napraviti – žali se Alen, ogorčen na političare jer svi mlade obitelji pozivaju na selo, a istovremeno im se ne pruža minimalna podrška.

Njegova odluka o promjeni načina života mogla bi poslužiti dobrim primjerom iskazivanja građanske hrabrosti. Dizajner je interijera, a cijeli život bavio se ugostiteljstvom, obitelj mu je u Zagrebu dugo držala restoran, bavi se rentanjem apartmana, pa je i svoj stan u Opatiji prenamijenio u tri studio apartmana. Nekretnine su, kao i ranije, danas njegov izvor prihoda, no sve ostalo se promijenilo – drastično.

Kuća u koju se uselio nalazi se na jednom od starih planinskih putova prema Štirovači i Nacionalnom parku Sjeverni Velebit preko prijevoja Veliki Alan, na 850 metara nadmorske visine, devet kilometara od magistrale i sedam kilometara od prvih susjeda. Koji kilometar od njegove kuće nailazimo na tablu upozorenja o opasnosti snježnih nanosa i zabrani prometovanja u zimskim mjesecima. Po dječaku koji je trčao s psom uz cestu shvatili smo gdje treba skrenuti. Luka i kujica Tigra doveli su nas do kuće. Ispred su tri konja i tri goveda, najmlađe je telac Pjer, kojega Luka jaše velebitskim vrletima. Njegove sestrice imaju jednako rumene obraščiće i jednako su zaluđene životinjama i prirodom kao i dječak koji želi biti arheolog.

Veliki planovi

– Klinci uživaju u svakoj minuti, slobodnijeg su duha, nekako se na njih prenijela moja sloboda življenja. Kada se zaželimo grada, mi smo začas u Zagrebu, Rijeci, Opatiji, ali nigdje nije kao ovdje. Životinje su ih okupirale totalno – kaže Alen.

Ima poljoprivredno-turističkih planova na djedovini, želi uzgojiti 200 rasplodnih junica s velebitskih pašnjaka, imati vlastitu siranu, vinariju i pršutanu, sagraditi bungalove za planinare, osam soba u kući je već uredio, a četiri planira.

– Iako nemamo struje, imamo agregate, a vodu crpimo iz šterne. U kući imamu svu tehniku kao da smo u Zagrebu, ali ono što imamo kad izađemo iz nje nema nigdje. U dvorište nam dolaze medvjedi, a pogled seže do Ancone – kaže Alen. Životinje odgajaju kao ljubimce, no ipak se morao susresti s pravim izazovima, morao je zaklati svinju koju je rasparao ris.

– Vukovi su nam ubili dvije koze, čagalj je poklao 70 komada peradi. Sve su to stvari s kojima smo se morali suočiti. Nije bilo lako, no ne predajemo se. Nitko od lokalne zajednice nije došao do nas da vidi što ti čudaci gore rade, ali i ne tražim pomoć, dovoljno bi mi bilo samo ono što bi mi po zakonu trebala osigurati, prijevoz djece do škole – napominje.

Iz Ličko-senjske županije priznaju da su dužni osigurati prijevoz svim školarcima, no tvrde da od njih Alen Baričević, zapravo, nikada tako nešto nije zatražio.

Cesta koja vodi od kuće do Jadranske magistrale

Spore institucije

– Osnovna škola S. S. Kranjčevića Senj obavijestila je Ličko-senjsku županiju o upisu dvoje učenika u Područnu školu Vjenceslava Novaka Sveti Juraj, s početkom pohađanja 1. listopada 2016. godine. Ravnateljica je razgovarala s ocem upisanih učenika o mogućnosti vlastitog prijevoza djece do škole s obzirom na prethodno navedeno, ali i s obzirom na činjenicu da od kuće do autobusne postaje ima 9 km makadama ceste kojom autobus ne prometuje. On je kontaktirao Ličko-senjsku županiju, Upravni odjel za društvene djelatnosti telefonski 7. listopada te izjavio da je suglasan s vlastitim prijevozom djece u školu. Temeljem navedenog g. Alen Baričević u OŠ Strahimira Kranjčevića Senj potpisao je izjavu o vlastitom prijevozu učenika u Područnu školu Vjenceslava Novaka Sveti Juraj, udaljenosti 37 km u jednom smjeru – kažu iz Županije, tvrdeći da im se nakon toga Alen Baričević nije obraćao ni pismeno niti usmeno, kao i da su sukladno izjavi isplatili školi iznose za prijevoz za listopad i studeni.

Kažu da mu stoje na raspolaganju te da će, ako utvrdi da više nije u mogućnosti izvršavati vlastiti prijevoz i o tome dostavi pismenu obavijest školi, pa škola obavijesti Županiju, uvesti novu liniju prijevoza za njegovu djecu.

Slično nam je rekla i ravnateljica senjske škole Rosanda Bilović.

– Otac je izabrao da vozi djecu, ali je u studenome problematizirao – najprije novac, nije mu odgovaralo što Županija to isplaćuje retroaktivno, a onda i da mu je puno voziti četiri puta dnevno. Ja sam ga uputila da dođe do Županije i zatraži da mu djecu organizirano vozimo u školu. On je navodno pokušavao doći do nekoga u Županiji, ali mislim da nikada nije to učinio pismeno. Rekla sam mu neka ostane kako je do kraja prosinca, pa ćemo organizirati sve sa Županijom, ali on mora nekim pismenim tragom pobiti prvotnu izjavu da ne želi osobno voziti djecu i napisati zahtjev da želi da mu sve organizirano – kaže ravnateljica Bilović.

 

 

 

Komentari

komentara